piše: Ivan Cingel
Neću reći da sam prezadovoljan rezultatima, ali stavimo to ovako: parcijalno sam prezadovoljan.
Karl Kraus je definirao senzaciju prisutnu u konzumiranju pornografije (s hetero muške točke gledanja) iako u njegovo vrijeme nije pravo ni postojala: volja da vidimo ženu s muškarcem nadvladava, kaže, čak i nevoljkost da muškarca vidimo sa ženom. E, pa tako nekako i ja osjećam po pitanju aktualne izborne pornografije: volja da vidim Milanovićev SDP osramoćenim i uništenim nadvladava čak i nevoljkost da uslijed SDP-ovog debakla gledam HDZ i satelitske klerofašiste na vlasti (a kako se radi o baš silnoj nevoljkosti, nije mala stvar reći da je nešto silnije čak i od toga).
Dosta se sad šuška o mogućnosti velike koalicije. Nisam nipošto za to, ali ne samo zato što se radi o koncepcijski nakaradnoj varijanti (u kojoj ne postoji opozicija, koja poništava politiku i demokraciju, primjerenoj jedino za kratkoročna izvanredna stanja).
S lijeve strane spektra, kojoj i sam pripadam, čujem govorkanja i o tome kako bi velika koalicija bila najpošteniji ishod s obzirom na apstinenciju brojnih građana koji bi inače glasali za SDP. Kakva je sad pak to što-bi-bilo-kad-bi bilo logika? Ona u podtekstu podrazumijeva nekakvo prvotno pripadanje glasova SDP-u (od strane svih koji se inače definiraju lijevo i liberalno, ili ´ajde, protu-desno) – shvaća to kao default – a onda eventualno nekonzumiranje ovako predefiniranog glasa kao otklon od defaulta (ili čak valjda nekakvo odmetnuće), umjesto obratno. Ta nema, zaboga, nijedna stranka bogomdano pravo na moj glas: u prvotnom stanju on ne pripada nikome. Pa ako ga SDP nije dobio, onda priča ne glasi da su ga izgubili, nego da ga nisu pridobili. Ne može se apstinentske ne-listiće pretpostavljati kao pod normalno pripadajuće SDP-u samo da eto nije došlo do apstinencije.
Ali znam, znam. Misao u proširenom zahvatu cilja na protu-desne duše onkraj zapravo stranačkog pitanja – pa da bi velikom koalicijom njihova protu-desna volja bila svejedno na neki način realizirana, unatoč neizlasku na izborno mjesto zbog ovog ili onog zakeranja. Međutim, i to predstavlja nedozvoljeno predefiniranje u podtekstu: pretpostavljati participaciju SDP-a u vlasti kao ostvarenje intimne političke volje svake protu-desne duše. Otkud pravo da mi se imputira sadržaje moje vlastite geste? Jer to je valjda samorazumljivo ili što?
Kao, ono – idemo, postrojavanje!
E, pa nećemo tako, drugovi i drugarice.
U čemu je uopće smisao? Razumio bih neželjenje da HDZ vlada (dijelim ga), ali što bi ovdje bila poanta – zar baš u samom tome da vlada također i SDP, bez obzira što to neće spriječiti vlast HDZ-a? Volja da vide SDP s HDZ-om nadvladava im čak i nevoljkost da vide HDZ sa SDP-om?
Da sam želio da SDP participira u vlasti, onda bih i izašao i glasao za njih. Moja apstinencija nije bila pasivni čin, već izraz aktivne želje da SDP doživi fijasko i da ih ne bude u vlasti. Ništa bolje se nije moglo dogoditi hrvatskoj politici. Kad im već nije iz dosadašnje mizerije skora dolazilo iz dupeta u glavu da se okanu te vječite luzerske i beskičmenjačke taktike, očito je bilo potrebno da dođe do blamaže i poniženja. Ismijat ću svakoga tko mi se usudi prići s argumentom Milanke Opačić: nisu krivi oni, nego mi koji se nismo znali dovući do birališta i nagraditi njihovu politiku neshvaćenih genija. Što se mene tiče, bio bih najsretniji da ih kompletno nestane s pozornice. U tom segmentu rezultati su ne da dobri, nego upravo fenomenalni, a ja prezadovoljan.
Tko će mi reći da to nije ono što sam trebao upravo iz svoje protu-desne pozicije priželjkivati? Tko će si dati za pravo preskriptirati mi obavezan karakter protu-desnosti u ovome? Neka proba, jedva čekam.
***
Ima, doduše, jedan aspekt velike koalicije koji bi mi se dopao.
Kada je ono 2009. Kerum dobio izbore za gradonačelnika u Splitu, jedan je lijevi analitičar konstatirao kako njegova pobjeda nije izopačila hrvatsku demokraciju, nego je ta izopačenost njeno stvarno lice. S Kerumom, nesposobnim da se lažno predstavlja, izgubila je jedino svoju masku. Umjesto da nas, citiram, u pizdu materinu otprema licemjernim uvijenostima standardnog diskursa establišmenta na potezu od HDZ-a preko Todorića do SDP-a, Kerum nas na isto mjesto šalje besramnom psovkom, nasilništvo i primitivizam čineći transparentnima.
Prije par mjeseci je jedan naš desni analitičar, po najavi promjene na čelu HDZ-a, pokušao biti sarkastičan na račun premalo desne disponiranosti Plenkovića za njegov ukus, uspoređujući ga s Milanovićevom tobožnjom lijevošću: bome će, reče, hrvatska ljevica imati težak izbor između njega i Milanovića. I nije to loše rečeno, gledano iz izvitoperenosti desničarske perspektive. Samo mu se potkrala omaška u 3-4 slova. Lapsus, događa se. Zapravo je htio reći da će hrvatska desnica imati težak izbor između njega i Milanovića.
Presudan predznak hrvatskog političkog raslojavanja čitao se, naime, iz toga je li nam Plenković isti Milanović ili nam je Milanović isti Plenković.
Stvar sadrži dublju istinu dvopartijskog (Karamarko je bio aberacija) ideološkog Konsenzusa koji čitavu političku pozornicu u zemlji – tko baš želi znati više: raspisao sam se o tome natenane u tekstu od prije tri dana – urušava u postpolitičko stanje, tj. ono u kojem postaje nezamislivo išta osim zborne tuđmanističke pjesme, te u kojem se ritual kvazi-političkih izbora pretvara u farsu (u kakvoj nisam imao namjeru uzeti učešće).
Ne poričem da ima nešto što me privlači u korelaciji po kojoj velika koalicija ne bi izopačila hrvatsku demokraciju, nego prokazala da je upravo ta vrsta postpolitičke izopačenosti njeno stvarno lice. Izgubila bi svoju masku; Konsenzus – kao oblik totalitarizma – postao bi potpuno transparentan. Ali isto kao što činjenica da je transparentno izdanje nasilja i primitivizma mrvicu poželjnije od licemjernog izdanja, svejedno to nasilje ne čini poželjnim, tako niti totalitarizam Konsenzusa nije na kraju dana poželjan niti u prokazanom i transparentnom izdanju.
To bi bio scenarij u kojem pobjeđuje bilo Plenkovićev HDZ bilo Milanovićev light-HDZ, ali tijesno, na način koji i jednima i drugima ostavlja dostojanstvo i mogućnost opravdavanja poraza, te se sve opet nastavlja kao uvijek, u još jednoj rundi iste apatije. Činjenica da se nije odvilo tako, već da je SDP ponižen, da mu je baš šamarčina odzvonila, te je evidentno natjeran ili na nestajanje ili na odustajanje od svoje vječno iste taktike (kako izborne za kampanja, tako i u vođenju politika) – efektivno dokida Konsenzus.
Kako će to izgledati – ne znam reći; ovo smo sada zagazili u jedan eksperiment. Ali puno mi je draže nalaziti se u takvom eksperimentu nego i dalje u močvari Konsenzusa.