tekst: Marko Jareb
Jedan čovjek kao zaposlenik u bivšem sustavu RH radio je u općinskim administrativnim službama. Svaka sredina u kojoj je netko radio u bivšem sustavu imala je svoja posebna pravila u samom poslovanju i radu.
Pogotovo su ta posebna pravila bila u onim strukturama koje su radile sa strankama. Netko je cijelo radno vrijeme primao stranke, netko samo u određene dane, a netko svaki dan, ali samo do pauze za dnevni odmor. I tako je i taj zaposlenik stekao određene radne navike na mjestu na kojem je radio.
Nakon nekoliko godina taj zaposlenik promijeni radnu sredinu. Više nije radio u općinskim administrativnim službama, već u jednoj trgovačkoj tvrtki, također u njenoj administrativnoj službi.
Za prvi posao koji je dobio u novoj radnoj sredini od šefa, upitao je ostale radne kolege, kad im je šef otišao:
-Tko će mene platiti za ovaj posao?
Kolege su mu odgovorile:
-Pa, dobit ćeš plaću na kraju mjeseca.
A on im je odgovorio:
– Ja plaću dobivam zato što ovdje dolazim svaki dan, a za ovaj bi me posao trebalo dodatno platiti.
Negdje sam pročitao kako jednom visokom državnom dužnosniku u RH nije bilo jasno u čemu je problem kad je u pitanju javna uprava, jer ga nije ni započeo rješavati u svom mandatu, a imao je namjeru te je pitao jedan stručni neimenovani izvor što je glavni problem kod pitanja javne uprave.
Taj stručni neimenovani izvor mu je odgovorio kako javna uprava nije tu zbog njih, negoli je ona tu zbog same sebe.
Koliko bi se na ovu konstataciju neimenovanog stručnog izvora moglo primijeniti nepisano pravilo s početka teksta?
Ima li i dan danas stavova u javnoj upravi u RH kako je treba dodatno platiti za posao koji radi?
Tko bi im to trebao platiti?