piše: Marija Juračić
Korona nam je promijenila život. Nema više dugih šetnji uz more, ispijanja kapučina na terasi lokala, čavrljanja s prijateljima, razgledavanja dućana, odlazaka na razna kulturna i sportska događanja.
Svima nam je teško, ali posebno je teško kad je punica s vama pa ne znate je li teže trpjeti njezina zabadanja ili izolaciju od ostatka svijeta te tako često dođe do žustre razmjene mišljenja među ukućanima.
Moj zet zastupa tezu da je primarno donijeti dobre ekonomske mjere, a tek onda misliti na pošast. Ja mislim da treba ići obrnutim putem i da tu nema kompromisa. Prvo čovjek, pa tek onda kapital. Njega brine što su najrazvijenije zemlje osjetile jak udar na svoju ekonomiju, pa kako nećemo mi, ekonomski negdje na začelju.
Ja, pak, mislim da je korona otkrila neke istine koje se nedovoljno ističu. Naš zdravstveni sustav ispao je jednim od najboljih u svijetu, naš školski sustav nije zamro, nego se sasvim lijepo odvija na daljinu, a ljudi uglavnom shvaćaju da distanca od drugih, znači poštivanje drugoga, a ne hladnoću i nezainteresiranost.
Brinu me jedino oni „manjinci“ koji ne poštuju ni sebe ni drugoga i koji bezobzirno misle da je njihova zabava važnija od nečijeg života. Mislim da je u njihovom slučaju Život okrenuo točak naopako i zavrtio evoluciju unatrag. Njihovom stavu pomogla je površna teza da smrt bira samo staro stanovništvo pa koga briga za tamo neke penziće koji samo troše zajedničke resurse? Nisu u svoju kalkulaciju ubacili podatak da je europsko stanovništvo staro, ali samo zato što se životni vijek, zbog mogućnosti liječenja i skrbi, drastično produžio pa je sasvim normalno da se u mirovinu ode tek sa 72 godine starosti.
A ako je istina da će mladi koronu ili samo gripu „ prohodati“ onda nemojmo više tupiti o zdravoj hrani, fizičkoj neaktivnosti, nedovoljnom spavanju i svim dodatnim izazovima koje mladi konzumiraju. Ja ipak vjerujem riječima dobrog, starog Gundulića koji reče: „ Smrt ne gleda ničije lice, jednako se od nje tlače siromaške kućarice i kraljevske tej polače; ona upored meće i valja stara i mlada, roba i kralja…“
Dakle, svi smo na meti. Moja obitelj povlađuje Istarskoj županiji koja je, ne čekajući službena priopćenja, krenula u borbu protiv korone. Priznajemo i Vladi da nije zanovijetala, već je krenula sa svojim mjerama. Potres koji se dogodio u našeg glavnom gradu pokazao je kako možemo biti učinkoviti, a nemiiešanje predsjednika države u zbivanja pokazuje da se ide u dobrom smjeru.
Pita me zet kako ja, koja sam Vladu često kritizirala, odjednom tako zdušno prihvaćam njezine mjere. Kažem mu da je to zato što nisam politički zakopana u rov pa da kao krtica vidim samo do sljedećeg krtičnjaka, nego sagledavam posljedice pretjeranog rasta i miješanja ljudske populacije i za sve krivim pohlepu čovjekovu koja samo raste nauštrb prirode i njezina zdravlja.
Osim toga, kako da uputim i jednu ružnu riječ ljudima koji padaju s nogu od umora, ali ne posustaju i svakog nas dana mirno, staloženo i objektivno izvještavaju o razvoju situacije.
Zet i kći se slažu sa mnom, a i unuk, dok rješava matematiku, dovikuje da smo u pravu. I opet se diskusija u našem malenom društvu rasplamsala i dovela do novog zaključka.
Već su se javili ljudi koji se nikada nisu brinuli za demokraciju, jer im je demokracija bila samo šifra pod kojom su skrivali svoje ljepljive prste, a sada im je demokracija rod rođeni, kum i prijatelj i spremni su sve svoje džepove njome napuniti.
Novci za obnovu Lijepe Naše pristižu, ali treba oštro paziti kuda ide svaka lipa, da se ne ponove stare pogreške, da se ne urušavaju bolnice i spomenici kulture, jer to voda ni jedne rijeke ili fontane ne može oprati. Ne treba dati lisici na čuvanje kokošinjac. Kako je rekao stari, dobri Držić, povjeriti rasipniku toliki novac isto je kao dati vuku u pohranu meso.
Što se tiče kažnjavanja onih koji krše samoizolaciju, tu smo svi posve na strani mjerodavnih. Neka se puni državni proračun!