Anđelka Korčulanić
Vodiš me za ruku
u lov na osmijeh, u lisnate šume
bijela graba i hrasta medunca.
Meka sam, podatna, tijelo od gume
oslikano žutom kredom sunca.
Hodamo za zvukom truba,
za hukom nevidljive rijeke
ka izvoru pjesme, divovi smo
u svijetu svilenih buba.
Bosim stopalima kroz lude trave
gazimo i ne pitamo ptice
čemu i gladne slobodu slave
ni leptire boje li se smrti.
Hraniš me mesom jelena,
izričeš hvalu kupinama i vinu
od kog se žarim, drveće se vrti…
U središtu smo kòla od sjenā.
Polegni me, šapćem, na mahovinu,
vlažno na vlažno, poljupcima pokrij
tijelo, kosu mi i lice.
Udahni miris majčine dušice,
med divlje kruške s toplih usana kušaj.
Krošnje nad nama šume, šume…
Zaboravi i njih i ptice, moje srce slušaj,
izvor pjesme traži, uđi u me.