tekst: Štefica Vanjek
Pratim vijesti redovito, nekim se potezima divim, a neke bi rado da nisam pročitala.
Čekala da vidim kako će proći skidanje tornja s katedrale, ali da ne bi dodatno strepila nazvala sam sestru da čujem je li i moj nećak speleolog i alpinista među tim hrabrim ljudima. Nije u katedrali, rekla mi je sestra, ali zato od potresa visi na zagrebačkim krovovima uklanjajući dimnjake koji prijete sigurnosti građana.
Kao što u životu ima svakakvih dogodovština tako i oni na krovovima Zagreba neprekidno iz dana u dan viseći po osam do deset sati i radeći posao za koji nisu stručni, ali su stručnjaci za visine, imaju svakakve dogodovštine od stanovnika zgrada na kojima rade, koje ne vide i ne objavljuju novinari.
Da rade opasan posao zna se, a to potvrđuje i pogibija dvoje ljudi koji nisu bili stručnjaci za visine, ljudi bi im trebali biti zahvalni, mnogi i jesu, a mnoge ne može ništa dotaći.
Posebno me rastužio i razjario potez jedne vrle purgerice, ili pridošlice (nije bitno od kud je već tko je), sa stanom u centru grada, koja je svojim postupkom dokazala da ju sve ove nedaće koje su nas snašle nisu učinile ni malo boljim čovjekom, nije naučila lekciju. Dotična je gospođa naime za vrijeme uklanjanja dimnjaka na susjednom stanu za vrijeme radova pozvala inspektore, jer joj kaže jako ulazi prašina u stan, i zamislite gospoda u odijelima odmah su došla u izvide, ali kako su došli još su brže otišli čuvši odgovor onih koji rade.
Pitam se gdje je dotična rođena, pod staklenim zvonom, da nikada nije vidjela građevinske radove pa joj smeta prašina da joj ne uništi može bit antikni namještaj, a nije ju briga što susjedi u stanu do nje za koje možda ni ne zna tko su, nemaju grijanja od potresa, ni plina, ni tople vode, a možda imaju i malu djecu, a ti će joj susjedi prvi priteći u pomoć ako joj bude nekada potrebna. Znam i ja takve ljude, na žalost, koje nije briga za nikoga osim za sebe same.
Para mi ide na uši od takvih ljudi, zar bi trebali bokci na krovu rušiti dimnjake zubarskom brusilicom, ili kirurškom bušilicom, a ne mlatiti iz dana u dan pet kilogramskim ili težim čekićem pri tom pazeći da dodatno nešto ne oštete.
Ima ljudi koji su teškom mukom došli do sirotinje od stana, što je potres u trenu uništio, oni znaju cijeniti rad ljudi koji uklanjaju posljedice potresa. Tako im je jedna bakica koja možda ima mizernu mirovinu ponudila doručak, kavu i sok, što su dečki odbili jer imaju sjajne donatore toplim obrokom čiji su objekti zatvoreni, ali oni kuhajući za radnike pomažu oporavku voljenog grada, za razliku od onih koji su zaduženi da vode brigu o gradu. Oni su naime spiskali lovu iz pričuve za saniranje posljedica od elementarnih nepogoda na neke pitaj boga koje udruge i manifestacije, baš bih voljela vidjeti spisak istih.
Širom Europe ljudi sakupljaju donacije, sportaši doniraju za bolnice da se čim prije obnove. Da su bile održavane kako treba ne bi rodilje s bebama stajale na cesti, djeca iz Klaićeve premještana kao i pacijenti iz drugih bolnica.
Mi obični penzići koji nismo na našu sreću, a možda nečiju nesreću, pokupili koronu, nema šanse da se liječimo u bolnicama jer su u čitave bolnice smjestili pacijente iz porušenih. Sve pretrage koje sam čekala mjesecima su mi otkazane, ne znam do kada, ako u međuvremenu otegnem papke neću biti niti broj.
O ovome bi se dalo razglabati na dugačko i na široko.- Naroguši mi se svaka dlaka kada pročitam u novinama članak koliko je milijuna otišlo na bolnicu u drugoj državi. Znam i tamo treba, ali me ljuti bahatost glavnog čovjeka koji u ovoj teškoj situaciji kaže da je to sića, a korona mu se u instituciju uvukla „odnazad“.
Ljudi poput dotičnog gospodina, kao i dama s početka priče nikada neće naučiti lekcije o ljudskosti, radosti davanja i pomaganja, jer su odgajani da budu bahati, bezosjećajni i sami sebi dostatni.