OTPOR

piše: Bosiljka Schedlich

Vraćajući se s fakulteta, skrenula sam s Kurfürstendamma u Wielandovu ulicu i već izdaleka pred ulazom u dom ugledala Maricu i njenog momka Antu.

– Imamo lipu vist, nasmijano me dočekala Marica. Dobili smo stan, pa danas selin. Stvari su mi već u autu. Ne čudi se, vinčat ćemo se na lito kod kuće, dodala je možda zbog mog upitnog pogleda.

Već sam slično čula od pet drugih djevojaka. I one su se bile zaljubile i napustile dom.

– Ja za to nemam vremena, odgovarala sam ženama, kad su se raspitivale za moje planove.

Baš u to vrijeme i meni se pokušavao približiti jedan mladi Berlinac. Upoznala sam ga slučajno. Kod prijatelja. I zaboravila. Nakon dva mjeseca stvorio se pred domom. Sjedio je u crvenom automobilu. Mahnuo je rukom kad me ugledao, a ja sam ušla u zgradu kao da ga nisam ni primijetila.

Nakon nekoliko dana crveni kadet je ponovo stajao pred našom zgradom. Ignorirala sam ga, iako mi je bilo simpatično da je u svojoj upornosti ostao nenametljiv i blag. No, meni je bilo nezamislivo da se upustim u vezu s Nijemcem. Što bi rekao moj otac, partizan?

– Kuda ideš, mogu te odvesti, ponudio mi je jednom kad sam krenula prema autobusnoj stanici. Htjela sam na fakultet.

– I ja idem tamo, rekao je. Od tada smo se često vozili zajedno. Ponekad smo zajedno i ručali u menzi. Primijetila sam da ne puši i da ne pije alkohol. To mi se svidjelo. Našim razgovorima nije bilo kraja, o aktualnoj politici, o studentskim demonstracijama i štrajkovima. Ali i o obitelji, ja o mojoj, on o svojoj, ja o selu i partizanima, on o gradu i nacistima.

Iznenadila me i imponirala mi je povijest njegove porodice. Borili su se protiv nacista! Ja o otporu u Njemačkoj, osim o Staufenbergovom atentatu, ništa nisam znala. O tome se kod nas u školi nije učilo.

Tada, a bilo je to dvadeset i pet godina poslije II. svjetskog rata, prvi put sam čula da je u Njemačkoj postojao snažan otpor protiv nacionalističkog pokreta. Kad je Hitler preuzeo vlast, zavladali su histerija i strah. Gestapo je jednoga dana u proljeće 1934., u Weddingu, u 3 sata poslije ponoći uhapsio Reinholda, zvanog Holdi, jednog od braće Berndovog oca Heinza, i sve članove njegove porodice i odveo ih u logor Oranienburg.

Najstariju, 68-godišnju baku Martu, na slobodu su pustili nakon mjesec dana. U stanu je zatekla gestapovsku stražu, koja je kod nje i u stanovima ostalih petero članova otpora, boravila cijelo vrijeme, dan i noć. Gestapovci su dočekivali ljude i hapsili ih, pa su tako u logor odveli i svu rodbinu i sve prijatelje, koji su došli provjeriti što se dešava s nestalima. Sve skupa oko 200 ljudi. Žene su pustili nakon dva mjeseca, a većinu muškaraca nakon tri do pet mjeseci.

Stric Holdi je na suđenju priznao da je u jednom dijelu Weddinga bio vođa ilegalne grupe Funke (Iskra) i da je tiskao istoimene brošure. Kao i ostalih 14 optuženih vođa otpora preuzeo je svu odgovornost na sebe. Osudili su ga na dvije i pol godine zatvora. Nakon odslužene kazne Holdija nisu pustili na slobodu. Bez ikakve sudske odluke premjestili su ga u koncentracijski logor Sachsenhausen i tu ga držali još dvije godine.

Jednoga dana, a bilo je to početkom zime 1938., straža je u njegovu ćeliju iznenada gurnula jednog starog čovjeka. Holdi mu je pomogao da ustane s poda. S čuđenjem je prepoznao uglednog profesora matematike. Poznavao ga je po novinskim člancima i knjigama. Nije mogao ni zamisliti da bi ga mogao upoznati osobno, posebno ne u zarobljeništvu.

 –Kako to nije mogao zamisliti, pa živjeli su u istom gradu, pitala sam svog prijatelja.

– Moji su bili radnici i Holdi je s majkom, sestrom i dva brata živio u skučenom podrumskom stanu u radničkom Weddingu, a profesor je živio u svojoj velikoj vili u otmjenom Zehlendorfu. To je razlika kao nebo i zemlja, odgovorio je.

– Ni profesor nije mogao zamisliti da će jednog dana dijeliti ćeliju s vođom stranke koju je prezirao, objasnio mi je moj novi prijatelj.

Ćelija je bila ledena i profesor je glavu ponekad pokrivao svojim dlanovima. Nakon što mu je stric Holdi isheklao kipu, razgovori su im postajali sve otvoreniji i srdačniji. Profesor je često s nevjericom ponavljao:

– A ja sam vjerovao da su komunisti razbojnici. Nakon dva mjeseca stražari su ga odveli. Nije se više vratio. S ostalim Židovima su ga transportirali u neki drugi logor, u smrt.

– Kako je Holdi naučio heklati, pitala sam da prekinem muk.

– Sa 16 godina je u tramvajskoj nesreći izgubio lijevu nogu, pa s bratom Heinzom i Herbertom više nije mogao ići na ples. Braća su završila zanat, a Holdiju je mama pokazala kako se hekla. Da se ne dosađuje. On je uz to čitao knjige, naučio sedam stranih jezika i postao knjigovezac, pa onda učitelj.

Zajedničke vožnje na fakultet bile su ispunjene pričama iz vremena prije našeg rođenja i one su sigurno imale udjela u mojoj odluci da prihvatim poziv na nedjeljni ručak kod njegovih roditelja. Prvi ručak kod jedne njemačke obitelji!

I danas, skoro nakon pedeset godina, sjećam se da me iznenadilo što nije bilo juhe. Kod nas je juha početak ručka, posebno nedjeljnog. Dopali su mi se odvojeno pripremljena i servirana mrkva, pa mahune, grašak, krumpiri i pečenje. Da svatko bira, što mu odgovara.

Nakon ručka smo se premjestili na kauč, gdje su na niskom stolu čekali kava i Ellin, mamin, kolač od sira. Heinz je iz plitke kutije izvadio cigaru.

– Prava je, iz Kube je, rekao je ponosno. Pripalio je cigaru i nakon nekoliko polakih i s guštom ispuhanih spirala od dima, ugasio ju je i vratio u kutiju.

Već je bilo mračno dok me Bernd vozio u dom. Prekinuo je tišinu:

– Očito moj otac ima povjerenja u tebe. Do sada se nikada o politici nije svađao s nepoznatom osobom, komentirao je šaljivo.

Da, nismo bili istog mišljenja o odnosu Njemačke prema Izraelu i Izraela prema Palestini. Heinz je branio Izrael, a ja Palestinu. Njemu su Židovi bili i ostali žrtve, meni su Palestinci bili nove žrtve.

Kad sam Heinza upitala za Oranienburg, njegovoj priči nije bilo kraja. Svaki dan su ga ispitivali i silili da kaže tko je pisao, tko tiskao i tko raznosio brošure. O svemu je šutio. Nije odao da su on i brat Herbert raznosili Holdijeve brošure na tajne adrese, ni da su se ponekad tukli s nacistima, čiji se crni lokal u Buttmannstraße u Weddingu nalazio pored njihovog, crvenog.

Jednog dana su ga doveli u sobu u kojoj je metar od zida, bez proteze, Holdi stajao na jednoj nozi.

– Brat ti je sve priznao, rekao je gestapovac Heinzu.

– Nisam, doviknuo je Holdi, a stražar ga je šakom lupio u lice. U padu je glavom lupio u zid i strovalio se na pod. Heinz je skočio, a Holdi mu doviknuo:

– Miruj!

Heinz mi je objasnio: Izazivali su nas da dobiju razlog da nas ubiju. Objesili su nekoliko naših i tvrdili su da su to sami uradili.

Ustao je i iz police skinuo jednu knjigu.

– Pogledaj, i on je bio s nama: Erich Mühsam. S korica me kroz monokl gledao bradati pjesnik i anarhist. Jednog dana nam je rekao:

-Morate znati, ja se nikada ne bih ubio. A dobacuju mi da ću sutra visjeti‘.

Sljedeće jutro stražar je otključao vrata ćelije i grohotom se smijući vikao:

– Vaš Erich se noćas objesio.

Dok je Heinz prao suđe, Elli se raspitivala za moju obitelj, koga sve imam, kako žive, što rade, zašto sam došla u Berlin, kakvi su mi planovi, kada ću se vratiti kući.

Čim je ponovo sjeo k nama, Heinz je pitao kako su moji roditelji prošli u ratu.

– Naša familija voli Jugoslaviju. Herbert i ja smo nakon rata htjeli pomoći zemlji da se obnovi. Znali smo da traže zanatlije. Brat nije dobio vizu, pa sam i ja odustao.

–  Što je bilo s Holdijem? pitala sam.

 –Holdi je nakon rata radio kao učitelj u osnovnoj školi Goethepark u Weddingu. Umro je 1950. od raka na grkljanu.

Zastao je i nakon kratke stanke dodao:

– Od toga je četiri godine nakon Prvog svjetskog rata umro i naš otac Rudolf.

– Zašto otac?

– Bio je u četiri godine u ratu. Kad se vratio, nije govorio. Ni sa svojom djecom nije mogao razgovarati. Rekao bi mami:

– Marta, reci Heinzu da zatvori prozor. A ja sam stajao pored njega.

– A kako su tvoji prošli u ratu, pitao je Heinz.

Ispričala sam mu ono što sam čula od svoje majke Ike koja je o tome često pričala. Najprije o ocu, koji je početkom rata bio partizanski kurir, i o ustašama, koji su ga uhvatili i vodili na strijeljanje.

Očeva majka, moja baba Matuša, jednog je dana dotrčala s brda vičući:

– Petar je odveja Adama, ubit će ga. Po putu se spoticala o kamenje i padala. Kažu da si je čupala kosu s glave.

Ika je otrčala uz brdo i u Ljutinama dostigla Petra i njegovu četu. Adam je svezanih ruku hodao ispred uperenih pušaka.

– Čekajte, vikala je Ika za njima. Stala je pred vođu i molila:

– Nemoj Petre, brate. Pa naši smo, seljani, komšije. Pusti ga Petre, dvoje dice imamo i dvoje starčadi. Ako je šta i zgrišija, neće više. Pusti ga, ka Boga te molin, preklinjala je. I Petar je popustio:

– Ako nam do sutra prije zore doneseš dva kruva i veliki pršut, deset sira, torbu uštipaka, pet litara rakije i deset iljada kuna, pustit ćemo ga. I da znaš, to je samo radi tebe. Drugi put za njega više nema milosti!

Ika se vratila kući i sa strinom Matašušom,  odmah zamijesila kruh i uštipke. Čim je pao mrak, Ika se preko polja, da je nitko ne vidi, spustila do susjednog komšiluka, Šaraca. Gazda Mate se taman bio vratio iz Amerike. Nije ga trebala uvjeravati, posudio joj je deset tisuća kuna.

– Al‘ da niko ne sazna, rekao je, dok je brojio novčanice.

Do ponoći smo Matašuša i ja sve spravile, uprtile se i krenile uz brdo. Zazviždala sam na prst kad smo stigli u Ljutine. Došli su i doveli mi Adama. Odvezali su ga tek kad su izbrojili novce. Tako je svaki put iznova pričala moja majka. I svaki put joj je nakon toga bilo lakše.

Nisam mogla, a ne ispričati tako često pričanu priču moje majke o Nijemcima i o njeno dvoje djece, o sinu od tri mjeseca i četverogodišnjoj kćeri, koje je noću, kad bi zaspali, ostavljala u škrapi na brdu.

Majka bi se spustila do polja da nabere još nezrelog klasja pšenice, pa se šuljala do kuće, gdje je u krevetu, nepokretan od reume, uz vatru ležao devedesettrogodišnji did Luka. Od isprženog i samljevenog klasja kuhala je kašu, koju je davala didu i kćeri, a s procijeđenom hranila bebu.

– Jadno moje dite, ni kapi mlika nisan imala za njega, ponavljala je svaki put na tom mjestu.

Jednom su Nijemci iznenada banuli i nju i nekoliko žena zatekli u komšiluku.

– Sve smo se sjatile oko nepokretnog Luke. Kao da nas on starac može obraniti. Ušlo desetak vojnika i počnu nas dirati, a mi žene u skiku. Luka se malo uzdigne na lakte i ništo in kaže, oštro, na njemačkom. Odma su nas pustili i otišli. A mi smo od stra zaboravile pitati šta in je Luka reka. Utekle smo sve u brda. Luka je osta sam i umra od gladi. A bija je najpametniji u selu. Bija je pismen i svima sastavlja testamente i ugovore, dodala bi.

Pričala sam i da je otac prenosio partizanske poruke.

– U ratu moraš nekome služiti, a oni su bili za sve, nisu ljude dilili, govorio je. Ustaše su ga uskoro uhapsile u okolici Splita. S još osamdesetak ljudi držali su ga u žičanoj ogradi u Poljudu, bez vode i hrane.

Nakon toga su ih pet dana uskotračnim vlakom, tzv. Sinjskom Rerom, vozili u pravcu Sinja. Kad je vlak povrh Klisa ušao u tunel, Adam je skočio u mrak.

– Bija san spretan ka lasica, govorio je. Nisan se ni udarija. I bio je jedini iz Rere, koji je ostao živ. Odmah nakon tunela zarobljenike su pobili i bacili u jamu.

U to su vrijeme Nijemci i ustaše kontrolirali Dalmaciju, pa se Adam više nije mogao vratiti kući. Otišao je u partizane, s vojnom jedinicom prvo u Liku, pa na Baniju i onda na Kordun. Borio se dvije godine. O tome je pričao malo, a i to samo kad bi se napio.

– Spavali smo di bi stigli, najviše dva i po sata. I onda pokret, nema stajanja. Ideš i boriš se. Staneš li, opkolit ćete i gotov si, ponavljao je kasnije te iste kratke rečenice.

Samo jednom je rekao:

– Bilo bi nas je po dvista, a često bi živo ostalo samo njih petero.

– Kako si to mogao podnijet, pitala sam.

– Išli smo dalje. I pivali partizanske pisme.

U mislima sam vidjela pet hrabrih partizana. I bila sam ponosna na svog oca, heroja. Nikada nisam čula da pjeva.

-Dosadile su mi i pisme i rat, govorio je.

Jednom je pričao da je bio u grupi koja je njemačke vojne zarobljenike sprovodila u logor.

Zapovid je bila: „Ako neko pokuša uteć, ubij ga.“ 1944. je, lito, žega, put dug, svi umorni. A jedan zarobljeni momak nosi neku knjigu. Slučajno su nam se oči srile. Oba smo pripoznali da smo braća. Kakav brat? Otac nije imao brata. Ili je to bio nepoznati sin dida Luke, očevog oca, koji je za Franje Josipa u Beču pet godina služio vojsku? Ma kakvi Luka, ljudi smo i zato smo braća, uzvratio je otac. I s tugom dodao: Malo kasnije jedan je zarobljenik posrnuo i pao. Svi smo ustukli i u refleksu zapucali. Ostali su ležat na podu. I moj brat među njima.

Nakon toga su opet krenuli u borbu. U tom okršaju otac je prvi put ranjen. U rame i u potkoljenicu. Šest mjeseci je odležao u bolnici u Zadru i samo je na kratko došao k svojima, u svoje Divojeviće. Opet je morao u borbu. Pridružio se prvoj jedinici koja je naišla i s njom je dočekao kraj rata.

Nikada ništa nisu koristila majčina preklinjanja. Otac nikada nije htio zatražiti dokumente o učešću u Narodno oslobodilačkoj borbi.

– Pusti me u miru, nisan se borija ni za stan, ni za pare. Ako dica oće učit, učit će i bez stipendije. Nakon toga bi ustao, i s bolom i pogledom očajnika izašao na ulicu. Bojali smo se tog u prazno uperenog pogleda.

Tako je prošao prvi dan kod moje njemačke porodice. Zanijeli smo se u pričanju.

– Kod nas ti je uvijek tako, rekla je Elli na rastanku. Stalno pričamo o ratu i politici.