piše: Bosiljka Schedlich
Dugo sam iščekivala to mjesto po imenu Grad, kuda je otac odlazio na rad u tvornicu.
Mislila sam da je tamo sve bolje, da tamo nitko nikoga ne tuče. Ne tuku muževi žene, ne tuku djecu. Ni životinje. Ne tuku ni djeca djecu, niti mlađima otimaju cipele i s njima igraju nogomet kad se raspadne lopta od starih krpa.
Jednog ljetnog dana u hlad ispred naše kuće sjeli su susjed Ante i još tri momka iz sela. Pjevali su.
Donijela sam im vode u drvenoj pijačici.
-Mala, oćeš li vidit taj tvoj grad, pitao me Ante.
-Da! Jedva sam dočekala.
-Stani isprid mene i gledaj priko onog brda. Tamo je Split. Stavio je svoje dlanove na moje uši i podigao me od zemlje. Vrisnula sam od bola i otrčala u vrt iza kuće.
-Sad ću te, sad ću te, dovikivao je Ante i tapkao po podu kao da trči iza mene. Momci su se glasno smijali.
Tek sa sedam godina mi se ostvario san. Ne bi ni tada da nisam bila boležljiva i mala. Majka me stalno nagovarala da napokon započnem jesti meso. Kako ću jesti meso, kad je svinja bila moja prijateljica?! Njuškala mi je ruke i lijegala na tlo da je škakljam. Zadovoljno je roktala dok sam na njenom trbuhu dodirivala male sise.
Jednog zimskog jutra čula sam ciku i istrčala pred kuću. Moja prijateljica otimala se dok su je dva muškarca vukli pod stablo ispred kuće. Tamo je stajao jedan čovjek s nožem u ruci, a majka je držala zdjelu da u nju uhvati krv za kobasice. Otrčala sam uz brijeg. Trčala sam pored torova, ispod oraha i badema. Do jednog velikog hrasta. Tu sam sjela na stijenu i gledala kolonu mravi kako sjemenke unose u svoju rupu.
Majka je kasnije došla po mene.
-Ne biži, neću ti ništa, rekla je. Tribaš mi pomoći dok punim kobasice.
Pred vratima naše kuće visjelo je bijelo rasporeno tijelo. Vidjela sam ga, a nisam ga htjela vidjeti. Urezalo mi se u sjećanje. Iz kuće je dopirao miris luka i vina. Kuhao se gulaš od jetre. I moj učitelj je bio za stolom. On je majci savjetovao da me odvede k liječniku u Split.
Krenule smo po mraku. Kameniti put majka je osvjetljavala mašući žiškom. Po šljunčanoj cesti hoda se lakše i brže. Ponegdje smo cestu napuštale da put skratimo prečicom. Niz brdo, uz brdo.
Nakon tri sata stigle smo do Prgometa. Vlak se s hukom najavio, povirio iza okuke i zaustavio direktno ispred nas. Sjajne kvake, klupe od drvenih lakiranih prečki, na stropu svjetiljke, a prozori ostakljeni. Uz prozor je neumorno plesao crni dim. U tunelu se s mrakom u vagon uvukao i njegov neugodni miris.
-Budi se, stigle smo!
U bolnici je liječnik propisao jedan slatki sirup i okrugle pločice okusa čokolade, velike kao pet dinara. Sve za jačanje! U ljekarni su nam dali i sitne ružičaste tabletice protiv crvića. Nikako se nisam mogla dosjetiti kako su bijeli crvići iz crnog gnoja, koji sam čistila iz ovčjeg tora, uspjeli doći u moja crijeva.
Na pazaru je majka kupila bijeli kruh. Jela sam ga kao poslasticu.
-Ovo je grad, mislila sam. Približavale su nam se dvije djevojke u dokoljenicama. Ne u onim vunenim kao moje, nego u tankim pamučnim, kariranim. Smijale su se i hodajući jele banane. Da mi je bar probati što one jedu, čemu ni ime nisam znala.
-Kupi mi jednu, pokazala sam prstom.
-To nije za nas, bio je odgovor.
S pazara smo ušle u Palaču. U pravi grad! Zidine, stupovi, velike kamene kuće, visoki zvonik! Stajala sam nepomično, otvorenih usta.
-Idemo! Majci se žurilo. Provlačile smo se kroz mnoštvo ljudi u uskim ulicama. Gledala sam preda se, u glatke sjajne ploče, izglancane.
-Koliko je ljudi ovuda prošlo, koliko koraka, pomislih. Da mi je ovdje ostati!
Kad me dvije godine kasnije otac doveo k sebi u Kaštel Sućurac, češće sam odlazila u Grad. Moj Grad. Uvijek s osjećajem uzvišenosti i pripadnosti. I dan danas!
Berlin je moj drugi grad, iskrsnuo iz nužde kao mjesto za kratki, privremeni boravak. Nije bio rezultat neke žarke želje i iščekivanja. Dugo sam distancirano promatrala njegove ulice, stabla, ljude i nebo. I sve uspoređivala s onim suncem obasjanim našim, mojim Gradom, punim sjaja i topline.
Odlasci na njemački u školu jezika Berlitz Schule na Kurfürstendammu otkrili su mi široke ulice. Na Ku‘Dammu su zgrade bile ukrašene skulpturama, blago valovitim reljefima biljaka i vila, prozorima od obojenog stakla i balkonima s vitičasto-čipkastim ogradnim rešetkama. Svuda su blještale reklame, a kolone ljudi i automobila izgledale su beskrajne. Frank Sinatra i Stranger in the night odzvanjali su u mojoj glavi. Bila sam zadivljena i usamljena. I izgubljena, malo.
Jedne zimske večeri san me nije mogao pronaći. Uzalud sam ga iščekivala. Bila sam kod poznanice iz Kaštela, zubarice zanimanjem. Bila je bez posla, muž je bio u vojsci, jednogodišnji sin kod mame joj. Došla je k bratu, tehničaru u Siemensu. Govorila je njemački i odmah dobila posao prevoditeljice u domu za radnice u Kreuzbergu. Živjela je u tom domu, imala je jedan apartman. Ponudila mi je da spavam kod nje da poslije škole po noći ne moram putovati do doma. Sprijateljile smo se.
Pred prozorom su se pahuljice u mekanom zanosu slagale jedna na drugu. Samo da mi stopala potonu u bijeli pokrov, da moji tragovi budu prvi. Kao tragovi lisice i kune. Na krilima ushićenja, ispunjena mirom, sišla sam pred vrata i krenula niz ulicu. Prešla sam dvije ulice i veliku raskrsnicu. Pa još dvije male i jednu veliku ulicu. Nigdje nikoga! Samo snijeg i moji tragovi. Ušla sam u park, hodala vijugavim puteljkom prema uzvisini. Puteljak je krasilo grmlje pokriveno valovitom bjelinom. Na vrhu brdašca spomenik, oko njega stepenice i terasa, a sa terase se širila bjelina i svijetlo uličnih svjetiljki. Na jednom su mjestu svjetiljke bile zbijene, drugačije. Sigurno je tamo zid, Berlinski zid, pomislih. Tako blizu, a ja ga još nisam obišla. Možda zbog posla, škole i učenja. Ili zbog onog zida sa strujnom žicom, koji nas je dočekao kod aerodroma Schönefeld. Spustila sam se niz brdo i vratila u sobu.
-Gdje si bila, pitala je prijateljica. U parku? Prije dva tjedna tamo je ubijena jedna žena.
U mom selu sam se noću bojala samo vukova.
Ženama iz moje sobe trebalo je više godina da se usude otići do centra Berlina. A kako i ne bi, kad su i u Split prvi put došle tek kad su se prijavljivale za odlazak u Njemačku. U Berlinu su u grupama istim putem išle od doma do tvornice i natrag. Uz put su kupovale što im je trebalo. A to nije bilo mnogo, trebalo je štedjeti. Koliko god mi štedjele, nakon godinu dana ni ja ni one nismo imale dovoljno da se vratimo. Bile smo presretne kad nam je tvornica produžila ugovore na još jednu godinu, pa na još jednu…
Ja sam uskoro uz odobrenje mog majstora, mladog Haasea, i voditelja upravnog odjela, starog Scheithauera, napustila Telefunken. Obradovali su se da već nakon pola godine od mog dolaska u Berlin možemo razgovarati na njemačkom jeziku i da želim studirati. U Berlinu! G. Schaithauer je pričao o svojoj unuci, koja je studirala u Londonu.
Nisu pitali od čega ću živjeti. A ja sam već imala drugi posao. Po nagovoru moje nove prijateljice prijavila sam se kod Siemensa na mjesto tumačice u novootvorenom domu za radnice iz Jugoslavije. Strepila sam zbog nedostataka u rječniku.
-U školi ćeš i dalje učiti, hrabrila me prijateljica. Zarađivat ćeš duplo više, pa sebi možeš kupiti i novu odjeću.
Zaista, trebalo mi je nešto novo. Izgubila sam deset kila.
Prijemni razgovor vodio je jedan stariji gospodin iz uprave. Uglavnom je razgovarao s mojom lijepom dvadeset petogodišnjom prijateljicom. Bila sam primljena. O, kako smo se nas dvije smijale kad smo izišle na ulicu!
Sve je bilo kako je prijateljica rekla. Uskoro sam položila prijemni ispit na Freie Universität. Učeći njemački jezik upijala sam i znanje o njemačkoj kulturi, o povijesti. Treba ostati pri ovomme, ovo će biti dug boravak, mislila sam i upisala se na germanistiku.
U Siemens je stizalo sve više žena. Otvarani su novi domovi. Mene su kao najmlađu među tumačicama često premještali. U montažne zgrade u Spandau, gdje su stanovale žene iz Slovenije i iz Hrvatske. U novu zgradu između dvije bučne ulice u Wilmersdorfu. I onda u jednu zgradu u centru berlinske prostitucije, u ulicu Potsdamer Straße.
Dom je bio smješten na trećem i četvrtom katu. Odatle su žene s prozora pratile što se zbiva na ulici. Bilo je kao u kinu, usred nepoznatog života, stalno iščekujući što će se još desiti.
Već sam na Kurfürstendammu uvečer nakon škole, viđala lijepe djevojke s malo odjeće i na visokim štiklama. Stajale su ispred staklenih izložbenih vitrina. Prilazili su im muškarci. Ponekad bi otišle s njima. Studentice, rekla je moja prijateljica.
U Potsdamer Straße sve je bilo ispunjeno crvenim svjetlom i glasnom muzikom. Oskudno odjevene mlade žene stajale su na vratima lokala ili hodale tamo, simo. Muškarci u grupama su im dobacivali, a pojedinci s ponekom i kratko razgovarali.
Jednu crnokosu ženu u bijelom krznenog kaputu žene su zvale Elizabeth Taylor. Zbog njene ljepote i bijelog mercedesa, dvosjeda s crvenim sjedalima, s kojim je stizala svaki dan u 18 sati. S torbicom preko ruke hodala je lijevo, desno. Prilazili su joj mnogi muškarci. Kod nekih bi okrenula glavu i nastavila šetnju. S ponekim bi ušla u pansion ispred kojeg je stajala. I vraćala se svaki put sama, svaki put nakon 13 minuta. Žene su stopirale vrijeme i raspravljele su što li mogu napraviti za 13 minuta. I kako stigne ponovo tako uredna i elegantna izići na ulicu?! Bilo je puno napetosti i smijeha. Nakon nekoliko tjedana ulična zbivanja više nisu bila zanimljiva.
Jednom me u zoru probudilo kucanje na vrata.
-Dođi brzo! Ana jauče, zatvorila se u klozet i ne otvara. Mi moramo na posao!
Anu sam zatekla kako krvava leži na podu hodnika sa smotuljkom od ručnika na trbuhu. Dijete joj je ispalo u WC.
-Izvadila sam ga, živo je, rekla je jedna žena.
Pozvala sam hitnu pomoć. Ponekad se sjetim te vožnje, sirene, zakrčenih ulica. I prestrašene i očajne Ane. Svoju tihu bebu nije htjela ni pogledati. U bolnici su je odmah odnijeli, onako umotanu u ručnike. Jesu li su joj našli dobre roditelje, živi li sretnije od svoje majke?
-Nemam je kuda ponijeti. Ubili bi me moji da saznaju za ovu sramotu, rekla mi je. Vratili su je kući, u njeno selo u Hrvatskom Zagorju.
-Neće joj biti lako. Ali sama je kriva. Mislila je da će ona Nijemce prevariti!, govorile su žene iz Anine sobe.
Dugo su žene razgovarale o greškama, koje nikako ne smiješ napraviti. Da te ne vrate! I o strahu pred velikim gradom, pred nepoznatim.
Cvita je često spominjala kako je prvi dan u Berlinu dospjela u bolnicu. Nije imala pojma zašto, je li joj je muka došla iz duše ili iz trbuha.
-Vozali su me iz jedne bolnice u drugu. Nisam samo ja bila bolesna, više je žena završilo u bolnici. Ja sam imala temperaturu i četiri dana nisam mogla govoriti. Izgubila sam glas, pričala je.
Strah je bio nevidljivi pratitelj. Strah da se ujutro probudiš nakon što su već sve žene otišle na posao. Same krenuti s podzemnom željeznicom, pa na Zoologischer Garten presjesti u autobus koji vozi do Siemensa, to se nisu usuđivale ni deset godina od dolaska u Berlin. Strah od širokih ulica, mnoštva ljudi, od brzine, od vlakova koji te vuku kroz podzemlje, kroz prostor i vrijeme, a ne vidiš kuda te voze. Strah od autobusa sa sličnim brojevima, od sličnih zgrada i stanica!
Nedjeljom je bilo vremena za predah, za razgovor. I o strahu.
-Kuku meni, rekla je Mara. Što ću, ako pogriješim i odem u krivom pravcu, pa iziđem na krivoj stanici?
Jaka je dodala:
-Kako ću se sporazumit i kako se vratit? Niko me neće pronać!
Milka je razmišljala:
– Nisu ovo naša brda, di svaki kamen poznaješ.