piše: Bosiljka Schedlich
Jednog proljetnog dana davnih 1960ih pored mene je po tek završenoj Jadranskoj magistrali prošao jedan mali automobil. Za sobom je vukao kućicu za stanovanje, koju sam tada vidjela prvi put.
Gledala sam za prikolicom dok je nestajala iza okuke i dugo razmišljala zašto ljudi putuju. Ljudi iz mog sela nisu putovali. Odlazili su u grad samo kad su morali nešto obaviti.
Kućica na kotačima izblijedila je. Ja sam otkrila knjige i u njima nove svjetove, različita vremena i krajeve, druge ljude i njihove doživljaje. U knjigama sam našla utočiste za paralelni život, za snove o studiju.
Nadala sam se da će se otac predomisliti, da će me podržati ako budem sve radila kako on odredi. Nakon njegovog neumoljivog Ne! odlazak u Njemačku na jednogodišnji rad ponudio se kao spasonosna zaobilaznica prema cilju. Trebalo je samo otići, raditi i zaraditi. I nakon godinu dana biti na odabranom odredištu.
Bilo mi je potpuno jasno što očekujem od odlaska u Njemačku. Dobit ću mjesečnu zaradu, po Radnom ugovoru 20 puta veću od onog što je zarađivao otac i od čega je živjelo nas petero. Jednu petinu ću potrošiti, a ostalo uštedjeti. Ušteđevina od jedne godine bila je mnogo viša od onoga što sam izračunala da će mi trebati za cijeli studij.
Prva plaća je bila pravi šok. U obračunu je bio bruto iznos od 428 maraka, a za isplatu je bila predviđena tek jedna četvrtina te svote. Kako? Zašto?
Prije nego sam potpisala ugovor, računala sam što ću zaraditi i pri tom sam se ravnala prema očevom platnom obračunu. Isplaćivali su mu zaradu sastavljenu od radnih sati i dodataka za teški posao i noćni rad pa sam i ja očekivala sam da ću dobiti svotu iskazanu kao bruto. Susjeda na poslu, jedna Nijemica, objasnila mi je da je sve dobro izračunato, ali da se od bruta odbija za zdravstveno i za penzijsko osiguranje i da su mi od neto zarade odbili još 50 maraka koje sam dobila prvi dan, plus 60 maraka za doručak i 70 za stanovanje u domu. Preostalo je 109 maraka i to su mi isplatili.
Ne, nitko me nije prevario. To sam shvatila. Shvatila sam i to da moram prihvatiti spoznaju da s ove zaobilaznice nema povratka na željeni put i da ovaj put ne vodi mom cilju. Da postoje različiti svjetovi i sustavi – onaj iz kojeg sam došla i ovaj koji sam zatekla.
I što sada? Bila sam u klopci! Kako ću uštedjeti i vratiti se na studij kad jedva mogu preživjeti? Napravila sam novi mjesečni proračun. Doručak: dnevno jedan jogurt – 8 maraka, ručak u menzi – 50 maraka, večera – dva jaja, komadić krastavca i kriška kruha – 30 maraka. Sa stanarinom od 70 to je ukupno 158. Preostalo bi mi 120 maraka. Ako ništa ne bih kupovala, trebalo bi najmanje 10 godina da zaradim 10.000 DM!
Povratak bez uštede bio bi povratak u stari život. To nikako nije dolazilo u obzir. Morala sam ići dalje i prilagoditi se novoj situaciji. Ništa mi nije preostalo osim da sve što radim, radim što je moguće bolje. Da se dokažem na poslu i u školi!
Za ručkom su sve žene bile uzrujane i razočarane. Uspoređivale smo obračune. Nismo razumjele zašto njemačke kolegice ne žele otkriti koliko one zarađuju, zašto stalno govore: Geheimnis! Tajna. Kasnije smo saznale da su Nijemci zarađivali gotovo dvostruko više od nas.
Te noći se san nije pojavio. Rastjerivale su ga misli na očeva pisma koja su stizala svaki tjedan. Puna očaja. Molio me da se vratim. Danima sam odlagala čitanje. Pisao je o malom bratu i sestri kojima nedostajem. I o maminim suzama.
Očev rukopis me podsjećao na njegov teški život. Samo je dvije godine išao u školu u sedam kilometara udaljenoj Lećevici. Njegov otac, djed Luka, učitelju je odnio pršut da mu pusti sina jedinca da pomaže na polju i oko stoke. Tako otac nije naučio gdje se stavlja točka, a gdje veliko slovo. A trudio se to naučiti. Mnogo je čitao, slušao vijesti na radiju i govorio kako je škola najvažnija.
Da, škola je najvažnija, mislila sam s tugom. Dok ostali iz mog razreda studiraju, ja sa ženama sa sela radim u tvornici. Bar ću učiti njemački jezik da se mogu sporazumijevati i čitati knjige iz knjižnice. Dva tjedna sam u jednoj školi u Levetzowstraße u Moabitu pohađala satove njemačkog. Nije koštalo mnogo, pa sam mogla kupiti i autobusnu kartu. Ali đaci su stalno ulazili i izlazili iz razreda. Kaos! Ništa od učenja.
Za ručkom u menzi sam to ispričala jednom Nijemcu iz mog odjela. Poslije posla me odveo na Kurfürstendamm, u Berlitz Schule. U toj privatnoj školi četiri puta tjedno po četiri sata, sve skupa 16 sati, koštalo je 240 maraka. Sviđala mi se nastava samo s nas deset đaka, sa svih strana svijeta.
Srećom smo svaki dan radili prekovremeno po dva sata, a subotom i po šest sati. Tako sam zarađivala nešto više i uspijevala platiti gotovo sve. Susjeda na poslu mi je za doručak ponekad dala jogurt ili naranču. Njena kći je bila stara kao ja i studirala je.
Iz škole sam u dom stizala oko pola 12. Stari portir me strogo ispitivao da kuda se skićem. Kein Schlaf, keine Arbeit!, govorio je. (Neispavan se ne može raditi!) Nije vjerovao da idem u školu. Nur junge Männer im Kopf! (Samo su ti momci u glavi!) Uvijek mi je bilo neugodno kad sam morala proći pored njega. Morala sam prolaziti i kroz mračni podrumski hodnik! Na katu bih u praznoj dnevnoj sobi pisala domaću zadaću i nakon toga na prstima ulazila u sobu. Samo da nikoga ne probudim!
Ujutro su žene pješice odlazile na posao. Ja sam malo duže ostajala u krevetu, a u kupaonici sam bila sama. Tišina. S mjesečnom autobusnom kartom, kupljenoj radi škole, u tvornicu sam stizala zajedno s ostalim ženama. Škola me čini privilegiranom, mislila sam.
Nedjelja je bio najduži dan u domu. Učila sam sjedeći na krevetu. Šta će ti švapski, govorile su mi žene. Nisu mogle razumjeti da za to trošim tolike novce. Ni jednu nisam uspjela nagovoriti da mi se pridruži. Nismo došle da idemo u školu, nego da zaradimo! Ismijavale su moj plan za studij. Pustila sam da govore kao što sam to činila kad bi ljetne praznike provodila na selu u Dalmatinskoj Zagori. U selu sam govorila ikavicom i radila sve što i ostali rade, srpom žela pšenicu i travu, na leđima nosila vodu i snopove, na brdu čuvala stoku. Susjeda Jela me hvalila: Ti se nisi pogospodila. A neki su tek otišli i već se stide odakle su potekli.
U domu smo u maglovito i prohladno jesensko i zimsko doba nedjeljom sjedile na krevetima i pričale o svojima, o dolasku, o sebi. Sjećale smo se večeri oko ognjišta, igre, pletenja i predenja, pjesme i dječje igre.
Mara je kao malo dijete slušala priču o jednom čovjeku iz susjednog sela, koji je pobjegao preko granice. Zašto je morao bježati preko granice, a već je bio u selu, tamo iza brda, mislila je. Tko bi to razumio? Nekoliko godina kasnije dva su susjeda s garancijom otišli u Njemačku, koja je bila zastrašujuće daleko. Iza mnogo brda. Pred Božić su došli na godišnji odmor i rodbini donijeli poklone – nožiće na sklapanje, upaljače, bijele najlonske košulje, najlonske marame i – šuškavac! Ti predmeti su išli su od ruke do ruke, opipavalo ih se, razgledavalo, čudilo i divilo. Nezamisliva i nedostižna daljina približila se i onima koji poklon nisu ni dobili.
Luca je pričala da je u Berlin došla zbog jezika. Dok je bila dijete, otac joj je govorio da je nadarena za strane jezike. Njemački joj se sviđao. To joj se ugnijezdilo u snove i nikada ju nije napuštalo. S jednom prijateljicom dogovorila je da odu zajedno. Još je bila maloljetna pa je otac morao potpisati službeno odobrenje. Luca je imala momka i htjeli su se uskoro vjenčati. Pri rastanku je plakao je otac, a na stanici su plakali i ona i momak. Htjela je ostati, a vuklo ju je da ode, iako nije znala što je očekuje.
Mirjana nije ništa očekivala. Bila sam mlada, glupa i luda. U podne je otišla u školu, a navečer u Njemačku. S prijateljicom je planirala odlazak u lijepi, veliki, daleki svijet. Ali prijateljici je otac pokidao pasoš, pa je došla tek sljedeće godine. I Mirjanin tata je bio protiv njenog odlaska, ali mama ju je podržavala, dala joj je novac za pasoš. Mama je rekla da ne dozvolim da me iz Njemačke vrate natrag. To bi bila sramota, ako tamo ne bi dobro radila. Mama mi je sve davala što je mogla. Išla je dva kilometra sa mnom do stanice. I pola mog razreda je bilo s nama. Pjevali smo, a otac se kod kuće od tuge napio i plakao. Ja sam s lakoćom otišla, kao u neku avanturu.
Zora je otišla iz očaja. Otac je pio i tukao i nju i majku. Sinove nije tukao. Majka je Zoru poslala k jednoj teti u Split. Na rastanku joj je rekla da se više ne vraća i da ništa ne traži od porodice. Što si kod nas pojela, pojela si, rekla je. I sve što imamo, naslijedit će sinovi. Uz školu Zora je pomagala teti. Kuhala je i čistila kod nje i u nekoliko lokala. Bila je među prvima koji su se prijavili na rad u Berlinu. Otišla sam na rad, a još više sam tražila sreću i ljubav, pažnju.
Redale su se priče i prizivale nove. I nova pitanja. Pitale smo se zašto smo došle?
Da li su naša očekivanja bile prethodnice naših mogućnosti ili tek hrana za našu znatiželju i životne izazove?
Da li su ona mamac ili putokaz kroz život?
Razmišljanje se noću utapalo u lagane snove iz kojih me često budilo jedno glatko, crno brdo.