GDJE SU, ŠTO RADE
piše: Slavica Jurčić, naša suradnica u rubrici “Ono malo duše” i “Crtice iz života”.
Brodski Stupnik/ Kako opisati život na selu, život u vrijeme velike svjetske krize?
Moram priznati da me plaši kada gledam vijesti, ali često ugasim televizor i pobjegnem u svoje dvorište, bašču, na terasu pred kućom.
Prije 15 godina moj Ivo je posadio vinograd, djeca su bila mala, kupio je četiri ovce i pet janjića, djeca su zavoljela prirodu, kada smo mi bili u vinogradu i oni su bili s nama.
Malo po malo stvorili smo svoj mali zatvoreni život, vrijeme se mjeri izlaskom sunca i njegovim zalaskom.
Poput života, vrijeme lagano teče, ne žuri, ne leti, tu je kod nas u svakom momentu.
Moj Ivo je od 1. travnja u zasluženoj mirovini. Nakon 52 godine beneficiranog radnog staža i punih 60 godina života on je zadnji vlak otpratio i skinuo svoju uniformu. Napokon ne mora ići u noćnu smjenu, ne mora rano ustajati, možemo zajedno uživati na svojem gospodarstvu.
Mi nemamo ništa previše, ali nemamo ni malo.
Ove godine sam ranije uhranila piliće koje sada mogu koristiti za ishranu, imamo 7 ovaca i 6 janjića, 3 guske i gusaka, 2 patke i pataka, danas nam stižu koke nesilice, mlade, imat ćemo i jaja, a vina imamo od preklane.
Moram priznati da je nekada ujutro teško ustati, bole nas leđa, umorni smo, ali nakon jutarnje kave i doručka, hranimo životinje, pojimo ih vodom, ovcama dajemo kišnicu, tako je i sa baščom u kojoj smo posijali grašak, ciklu, mrkvu, tikvice, krastavce, paradajz i ostale kulture.
Uz bašču imamo voćnjak u kojem ima trešanja, jabuka, šljiva, krušaka, bresaka, smokve, maline, kupine, aroniju, više sorti stolnog grožđa, u tom voćnjaku je mala drvena klupa na kojoj sjednemo odmoriti se nakon rada.
Moram priznati da Ivo više koristi motiku nego ja, on u jesen uzore bašču i posadimo bijeloga luka, u rano proljeće ju malom kopačicom isfreza, napravi mi gredice i ja sadim povrće.
Naša zemlja je bijela, porozna, škrta, još je brdo pa se brzo isuši, ali naše dvorište ima lijepu gustu travu koju smo posijali prije više godina. Ivo je želio da djeca igraju nogomet, ali ovi to baš ne vole, ipak pomognu nam kositi travu.
Zadnjih mjesec dana mi smo u izolaciji, moj Ivo i Mislav idu po potrebi po namirnice. Ivo me svaki puta obraduje novim cvijećem, i vjerujte, ništa mi ne fali ništa, barem sam se ja tako uvjerila, volim misliti pozitivno.
Sve ove godine nama je život donosio bure i oluje, dijagnoze, bolesti, i svaki puta smo se izvukli. Nismo imali previše, ali nismo ni oskudijevali. Priroda nas je oslobađala i nagrađivala da ne patimo od stresa, da ne padnemo u depresiju.
Ne cvjetaju nama svaki puta ruže, nekada se i posvađamo, to je nekada i potrebno, samo da nam ne bude dosadno.
Nedavno je moj Ivo dobio kamp kućicu, ja ga zezam da će u njoj biti u karanteni, ali zapravo – mi živimo u karanteni.
Ta naša izolacija od ljudi je divna, rad i životinje, duge šetnje nedjeljom popodne, pogled na mirne kravice koje pasu, na šumu i vinograde, pjesme ptica koje zorom zovu na ustajanje, sve nas to umiruje i daje nam sigurnost.
Brodski Stupnik je skriveni raj, Stupničko Brdo u kojem živimo na kraju ulice, na kraju svega, daje nam mir. Taj mir smo si stvorili prije 25 godina kada sam došla živjeti sa mojim Ivom.
Tu se ne osjeti nemir jer priroda nas nagrađuje i oslobađa. Tu smo se sakrili od civilizacije, pandemije i corone.