Iz naše arhive/ objavljena 22.04.2020. u povodu Dana planete Zemlje
Sven Adam Ewin
O, davna zvijezdo, ti majko majke moje,
Pramajko naša, ti žrtvovana ženo!
O, sveta zvijezdo, sveti se ime tvoje,
Neznano ime, zauvijek izgubljeno.
.
U času svoga samrtničkog hropca,
Usložila si jednostavnost svijeta
I načas si se zaigrala Tvorca,
Pišući urnom Slova Alfabeta.
Da! To je bila Božanstvena Sjetva!
U svakom Slovu mi smo bili dani.
I što god da smo, pjesma ili kletva,
Slovima tvojim mi smo napisani.
Od tvoje strašne porođajne smrti,
Živi, još uvijek, tvoja ostavina:
Osmero djece tvoje još se vrti,
Elipsom, oko najstarijeg sina.
Voljena zvijezdo, dok za tobom plačem,
Razbijam bijesno Kip Teleta Zlatnog
I sričem tvoja slova, što god znače
I mucam… mucam… mucam … nepovratno.
Može li Knjigu, ispisanu kvantom,
Razumjet moje somnambulno biće?
Od grude zvijezde iznakaženi fantom,
Zauvijek sebi zagonetka bit će.
Hodam… Al’ kuda? Kamo? Kojim putem?
Suviše peku, zvijezdo moja sveta,
Te strašne sile, u me utisnute,
U imploziji Božjeg Vatrometa.
O, lijepa zvijezdo, pričaš sa nepoznatim.
Reci mi, ipak, mogu li da se nadam?
Rođen u zvijezdi, zvijezdi bih da se vratim,
Zauvijek mojoj zvijezdi,
Tvoj
Sven Adam