tekst i foto: Dražen Radman
Često ne vidimo dobro ‘stvari’ i ‘stvarnosti’ oko nas jer smo ‘zalijepljeni’ – za ‘pri-zemlje’ ili za pri-zemno gledanje na stvari.
Toliko nam se puta u životu samo činilo da je nešto dobro, a nije bilo. Jer smo, u početku, gledali i rezonirali samo – fizičkim očima.
U trenucima kad se, ovim ili onim slučajem (a ništa nije slučajno) nađemo na poziciji ‘povišenja’, pogled nam postaje bistriji.
To su ona povišenja s kojih najprije bistrije vidimo sebe, a onda tek sve drugo oko sebe. Kod sebe najprije vidimo da i nismo baš onakvi kakvi smo mislili da jesmo: pametni, jaki i tomu slično.
A kod gledanja na druge stvari ili na ljude, bistrije vidimo jer, među ostalim, ne žurimo sa zaključcima, riječima ili pak – odlukama.
Hvala Bogu da nam redovito nudi, pruža, omogućava trenutke u kojima s pozicije ‘povišenja’ (a bez ponositosti) možemo daleko bolje misliti, govoriti i gledati na različite ‘maslinike’, ‘polja’ i ‘vinograde’; na ‘rijeke’ koje teku kako teku; na različite ‘pojave’ u dolini; na ‘bijele’ i ‘olovne oblake’, na ‘kuće’ i ‘ruševine’.
Hoću reći, nemojmo ostati u ‘pri-zemlju’ u vremenu koje sve brže i sve više raznosi i razara sve one koji ostaju ‘zalijepljeni’ i ‘zaslijepljeni’ za ‘dolinu’ i njene ‘blagodati’.
Jer i Lot je u početku bio ‘pri-zeman’ i ‘zaslijepljen’, kada je samo fizičkim očima tražio ‘plodno mjesto’ na kojem će se nastaniti sa svojom obitelji i pronaći sreću.
Takvo, ‘zaslijepljeno’ ‘gledanje na stvari’ u dolini, koštalo je života njegovu ženu. Ona nije primjetila kako je, s vremenom, zavoljela život u Sodomi. Srce joj se ‘zalijepilo’ za takvo i takvo življenje tamošnjeg puka, pa nije primjetila kako je u nekom trenutku (u svome srcu) – prešla granicu s koje više nije bilo povratka.
