piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Pitali su me što je to ljudski život.
Prilazila sam računalu i smišljala srčiku odgovora na to pitanje. Kad se ekran računala osvijetlio na njemu se pojavila lijepa vijest.
Negdje daleko, na bogatom Zapadu, na drugom kraju svijeta, 30. svibnja 2019. iz dječje bolnice otpuštena je kući djevojčica s nadimkom Saybie. Pri otpustuiz bolnice težila je 2.500 grama. Rođena je pola godine ranije, carskim rezom, u 23. tjednu trudnoće i sa težinom od 245 grama. Ona je u povijesti medicine najlakše djetešce koje je preživjelo.
Kakav uspjeh!
Kakva pobjeda liječničkoga umijeća isprepletenog sa najsuvremenijom tehnologijom!
Kakvo slavlje života!
Njezina je majka pri otpustu samo izjavila: “Ja sam blagoslovljena!“
U toj majčinoj ushićenoj rečenici nalazi se srž odgovora koji se može ponuditi onome tko promišlja o vrijednosti ljudskoga života.
Kada počinje ljudski život
Svaki student medicine vrlo rano u svom studiju postaje svjestan kada počinje ljudski život. Na to ga ne navode profesorska predavanja ili uvjeravanja, ne bezbrojne stranice iz udžbenika biologije, filozofije, etike ili teologije, već pomni pogled kroz mikroskop.
Život i njegov početak dvije su isprepletene stvarnosti koje se razlikuju od svega onoga što znamo o sebi, o drugome i o svijetu oko nas. Ta veličanstvena zagonetka čovjeka prati odvajkada. To je istodobno i pitanje na koje dio čovječanstva traži odgovore sve do danas.
Nakon što sam četiri desetljeća provela i probdjela kao liječnica za djecu na bolničkom dječjem odjelu, dobro znam o čemu pišem. Znam mnogo o ushitima majki kad im u rađaonici prvi put položimo djetešce na grudi, znam o strepnjama u dušama roditelja koji u mrkloj i vjetrovitoj ponoći dovode svoje bolesno dijete u bolnicu, znam o ritmu svojega srca kad sam preminulomu dječačiću, ljubimcu cijeloga dječjega odjela, u majušni bijeli lijes na seoskom groblju poslagala njegove omiljele bolničke plišane igračke, znam o skrivenoj tuzi ženâ koje si ne mogu oprostiti svoje učinjene pobačaje.
U moje poimanje života izvrsno pristaje sićušna, vitalna, žilava i uporna Saybie, hitro ali nježno izrezana iz majčine utrobe, gotovo bez izgleda da preživi. Jedna od njezinih njegovateljica u sobi za intenzivnu njegu napisala je nad njezinim krevetićem „Malena, ali moćna.“ Poput života sićušna, poput života moćna…
Dvije stvarnosti
Stoljećima unatrag pitanje o nastanku života i njegovoga početka predstavlja kamen spoticanja među ljudima. To pitanje i ljude današnjice još uvijek raslojava u dva tabora. Neprestano trenje između dva suprotstavljena tabora silno iscrpljuje snage i umove na obje strane. Dok se tako mi, začeti, rođeni, s uvaženim ljudskim pravima i tobože razumni, taremo međusobno, između nas, kao između dva ogromna mlinska kamena, stradavaju oni mali koji su također začeti, vrijedni, ali s nikakvim šansama da steknu ljudska prava, da budu obranjeni, rođeni i othranjeni.
Kada se dogodi kakva prometna nesreća u kojoj smrtno strada trudna žena, reporteri nam govore o dva izgubljena ljudska života.
Postoji jedan oštri brid koji tobože odjeljuje dvije stvarnosti; vrijeme do kada sam ja bila samo „nakupina stanica“, i vrijeme od kada sam imenovana osobom. Na tom bridu iskrvarilo je bezbroj žrtvica koje su kroz vjekove potaracale tlo kojim hodimo, zamaglile horizonte koje gledamo, onemoćale naša srca kojima bismo ih trebali voljeti…
Povijest rasprava
Ranokršćanski pisac Tertulijan napisao je još u 2. stoljeću: „Već je čovjek onaj koji će to biti“. A mi iza Tertulijana brojimo već 19 stoljeća koliko traju naše rasprave o tome kada počinje ljudski život.
Godine 1827. otkriveno je žensko jajašce i time razjašnjen način ljudskoga začeća. Činilo se da će ta činjenica zadovoljiti biologe, liječnike, filozofe i teologe. Međutim, nije. Dobivši odgovor na jedno pitanje, počela su se rojiti nova pitanja: što je začeto, tko je začet, je li začeto biće, čovjek, osoba? Dio čovječanstva i dalje traga za zadovoljavajućim odgovorom.
Začeće
U jednom skladnom ljubavnom bračnom zagrljaju muškarčevi spermiji počnu se programirano kretati u smjeru ženina jajašca. Oni se s jajašcem susretnu u ženinu jajovodu. Samo jedan spermij, od njih tisuća, uspije prodrijeti kroz opnu jajašca. U tom času nastaje oplodnja ili začeće. Na taj način oplođeno jajašce (zigota) postaje nova, treća jedinka između majke i oca. Toj jedinki su, u času sljubljivanja jajašca i spermija, majka i otac dali po jedan svoj set od 23 kromosoma. To je razlog zašto ta mala jedinka nije dio majke, a niti njezina kopija.
Novostvorena mala živa stvarnost ima svoju vlastitu autonomiju, ima savršeno određen i fiksiran svoj genski sklop od 46 kromosoma koji određuje sva njezina buduća svojstva (boju kože, boju očiju, boju kose, izraz lica, krvnu grupu, tjelesni izgled, karakter, sklonost k pojedinim nasljednim ili drugim bolestima, način reakcije na vanjske podražaje…). Ta nova jedinka ima svoju duboko imperativnu specifičnost, po kojoj je jedinstvena na kugli zemaljskoj, po kojoj se razlikuje od svih drugih živih bića.
Nakon nekoliko dana oplođeno jajašce dovršava svoje putovanje kroz jajnik i ulazi u prostor maternice gdje se ugnježđuje u njezinu toplu sluznicu. Prva dva mjeseca razvoja novoga bića zovu se embrionalni stadij. Po urođenom načelu usmjerenosti k određenom cilju iz ljudskoga embrija razvije se fetus. U embrionalnoj i fetalnoj fazi razvoja ljudske se stanice umnažaju, i na taj način stvorenjce fizički raste. No na području genskog sklopa više se ništa ne može promijeniti, jer je već sve fiksirano, zadano i programirano u samomu času začeća.
Jajašce i spermij imaju samo jedan zadatak: oni se moraju susresti. Ako se ne sretnu, tada odumiru, nestaju jer nisu ispunili svoju svrhu. Oni zasebno, svako za sebe, nisu život u mogućnosti. Tek njihovo sljubljivanje i predaja vlastitih kromosoma stvara novi život u mogućnosti. Ljudski život je jedan neprekinuti slijed od svojega samoga početka, začeća, pa do ostvarenja zreloga i cjelovitoga čovjeka.
Naivnost trudnica
Tijekom svoga profesionalnog života često sam znala nasamo razgovarati s majkama bolesne djece. Pojedina bi žena znala u takvom razgovoru posve razgaliti svoju dušu, iznijeti na površinu svoj najdublji nemir, strah, brigu, grižnju savjesti, svoju nedorečenu slutnju. U takvom razgovorima išle smo duboko unazad; kroz sve faze nastanka i razvoja njezina djeteta. Majka uvijek želi znati kada je i zašto nastala bolest koja je pogodila baš njezino dijete. Da bih joj objasnila mehanizam neke bolesti ili bolesti uvjetovane poremećajem u genskom kodu, bilo je potrebno doći do mjesta i časa koje za majku predstavlja izvorište njezinoga djeteta – do začeća. U takvim razgovorima uvijek bismo zajednički došle do časa kad bi majci zaiskrilo prosvjetljenje: ona bi odjednom shvatila da je to njezino bolesno dijete u bolničkom krevetiću bilo i onda njezino djetešce dok mu je gnijezdom bila njezina maternica, i onda dok je još bilo sićušno poput zrnca graška ili onda dok je bilo još manje, poput glavice pribadače…
Poneka bi me majka tada znala zaprepašteno pogledati i reći: „To znači da moje dijete nikad nije bilo samo „nakupina stanica“, samo „komadić mojega tijela“, samo „tkivo“ kako su me uvjeravali u početku moje trudnoće i nagovarali na „čišćenje“.
„Čišćenje“
Koristeći riječ „čišćenje“, čovjek automatski pomisli na prljavštinu koju treba ukloniti, na suvišak nečega što mu ne treba i što se može odbaciti. Izraz čišćenje u uobičajenim okolnostima priziva osjećaj svježine, urednosti, reda, smirenosti.
U medicinskom području, osobito u području ginekologije, tj. ženskih bolesti, taj se izraz u većini slučajeva premetnuo u svoju suprotnost. On se često zloupotrebljava. Da bi naivna ili nepoučena trudnica, koja je u dvojbi oko zadržavanja svojega blagoslovljenoga stanja, prihvatila ponudu „čišćenja“ mora ju se prethodno uvjeriti da se u njezinoj maternici nalazi „nakupina“ tkiva. Takva neodlučna trudnica mora to sebi samoj tako predočiti.
Kad ponekad razgovaram sa ženom-vjernicom, ona mi prostodušno i naivno zna kazati kako nikada ne bi učinila pobačaj. No, nastavlja, bila je, doduše, na „čišćenju“ kad joj je u 32. godini života izostala menstruacija i osjetila je jutarnje mučnine. A ima skladan intimni bračni život. I ima kod kuće već dvoje djece. I ne prati baš znakove svojih plodnih dana.
Pobačaj kao sredstvo kontracepcije.
U svibnju 2019. u tijeku rasprave o trenutnom demografskom stanju u Hrvatskoj, objavljen je sljedeći podatak; Oko 70 % žena koje traže pobačaj imaju prosječno po dvoje djece. Prije ove trenutne trudnoće, zbog koje žele učiniti pobačaj, nisu koristile nikakav način kontracepcije, niti metode planiranja obitelji. Pobačaj je dakle za njih način kontracepcije i planiranja obitelji. To je dakako najkrvaviji način planiranja obitelji.
Poslijeabortivni sindrom
Liječnici obiteljske medicine, psihijatri i pedijatri nerijetko se susreću s udatim ženama mlađe i srednje dobi koje se žale na mnogostruke zdravstvene smetnje: nemir, nervozu, nezadovoljstvo, nesanicu, teške i košmarne snove, prekomjernu osjetljivost, glavobolju, bolove u mišićima i zglobovima koji se sele po tijelu, ovisnost o kavi ili cigaretama. Tim ženama se čini da su pod stalnim stresom, da svoju djecu podižu uz veliki napor… One imaju sniženo samopoštovanje, pokatkad ih, u samotno vrijeme, preplavljuje osjećaj tugaljivosti i krivnje…
Ako takva žena ima sreću da nađe liječnika koji će imati vremena za nju, na površinu razgovora znaju isplivati njezine izjave o grižnji savjesti zbog učinjenog pobačaja ili „čišćenja“. Tada treba prepoznati da se radi o tzv. poslijeabortivnom stanju. Ta žena je nekada u životu učinila pobačaj, dakako u strogoj diskreciji. Tada ona nije imala smjelosti, prilike, niti prava odžalovati svoje izgubljeno dijete. S vremenom se njezina unutarnja muka nakuplja, guši ju, preplavljuje ju, a ne smije izbiti napolje. U takvoj se ženi kovitlaju misli koje ju iznutra izjedaju i čine je trajno nesretnom.
Spontani pobačaj – pravo na žalovanje
Kad susretnemo ženu koja je spontanim pobačajem izgubila svoje dijete, javno i otvoreno stajemo na njezinu stranu, razumijevamo njezinu bol, podupiremo je i sokolimo, pomažemo joj, empatični smo prema njoj. Ta žena može računati na našu bliskost. Žena pak koja je učinila namjerni pobačaj, lišena je svega toga. Ona je osuđena da svoju unutarnju i razdiruću patnju prolazi sama, u tišini, skrivajući je često i od svojih najbližih.
Kada bi začeto dijete doista bilo samo „nakupina stanica“ ili „nevažno tkivo“, tada njegovo uklanjanje u majčinoj duši ne bi uzrokovalo toliku bol.
Nitko od nas ne tuguje ili ne žali za svojim izvađenim mandulama ili slijepim crijevom. Oni su nam u jednom vremenu našega života predstavljali problem, riješili smo ih se, „očistili“ smo se od njih i nastavljamo dalje živjeti normalni i smireni život.
Kada se mladom paru rodi djetešce, on odmah pohita izvještavati o sretnom događaju svoje rođake i prijatelje. U porukama je uvijek ključna riječ: „Dobili smo sinčića, kćerkicu“…
Taj izraz dobiti, znači dobili smo ga na dar, darovana nam je. U radosnoj vijesti neće stajati kreirali smo sinčića, napravili smo sinčića. Može biti i napisano: „Stiglo nam je djetešce“.
To uključuje i misao da je djetešce od nekuda stiglo, da je od nekoga stiglo, da ga je netko poslao.
Nakon sretnoga poroda u rađaonici se zna stvoriti prekrasan ugođaj – radost, ushit, veselje. Ta sreća ponese i primalje pa se od zadovoljstva našale s majkom pitajući je: „Za koliko biste mi prodali ovo svoje novorođenče?“ Odgovor je uvijek isti, isti kroz desetljeća: „Ni za što na svijetu,“ „Nema takvoga novca“… Iz majke to progovara njezina ženska bit, njezina intuicija, sva njezina duhovna i fizička nutrina po kojoj je ona uvijek orijentirana da zakrili svoje dijete…
Uzvišena zadaća
U času spajanja spermija i jajašca nastaje novi ljudski život koji je genski određen; konačno i nepovratno. On posjeduje svoju neprocjenjivu vrijednost. On ima svoj vlastiti ritam i dinamiku. Upravljen je samo u jednom jedinom smjeru – da se kontinuirano razvija do u kompletnog čovjeka. Od majke dobiva hranu i pogodno okruženje za rast i razvoj do poroda.
Još od rimskih vremena važeće je jedno pravilo koje je ugrađeno i u današnje pravničke zakone: Ako bi majci-trudnici npr. umro muž i otac nerođenoga djeteta, njegova se ostavština dijeli na suprugu i dijete. Djetetova nasljedna prava zakon „čuva“ dok se ono ne rodi kao živorođenče.
Bog koji je gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću i sposobnost da održavaju i prenose život. Oni tu dužnost trebaju ispunjavati na način dostojan čovjeka.
Tako to ja poimam.