”USTAV REPUBLIKE HRVATSKE” – POTRAGA ZA IZGUBLJENOM LJUBAVLJU (2. dio)
piše: Dražen Radman
Glavni glumac filma ”Ustav Republike Hrvatske”, Nebojša Glogovac, u jednom nedavnom intervjuu izjavio je kako film ‘otvara pitanja mogućnosti da nekoga prvo dobro upoznamo pa da tek onda možemo nešto znati i reći o njemu.’ S tim u svezi, ne kažem da Rajko Grlić i Ante Tomić nisu htjeli progovoriti o ljudskoj strani svojih filmskih likova. O strani koja je kompleksna i nije samo crno-bijele naravi. O tome sam, uostalom, pisao u prvom dijelu svog osvrta.
Je li Grlićev i Tomićev film zaista ‘vraški precizna slika Hrvatske’?
I ne kažem da autori nisu htjeli ukazati kako je mržnja prema drugome i drugačijemu pogrešna i primitivna stvar. Ali, autori su ovim filmom prilično precizno naglasili tko su ti drugačiji koji najviše pate pod kanonadom mržnje u našem društvu. Jasno, umjetničko je pravo autora naglasiti ono što, prema svom shvaćanju i svjetonazoru, žele naglasiti. S druge strane, građansko je pravo o tome kritički promišljati i prosuđivati .
Dakle, film je u podnaslovu opisan i kao ‘ljubavna priča o mržnji’. Kao ljubavna priča o mržnji – koga i prema kome? Nesumnjivo da se, prema prikazanom, želi ukazati na to kako je u hrvatskom društvu posve raširena pojava čistokrvne mržnje. I to, prije svega, prema osobama koje imaju neku od LGBT- sklonosti, kao i prema Srbima, i to najviše od strane ‘klerikaliziranog puka s ustašoidnim predznakom’.
S ovim se, dakako, nipošto ne mogu složiti. Kao ni s novinarom Zlatkom Galom koji je film doživio kao ‘čudesno uvjerljiv foto-robot Hrvatske’, i to ‘Hrvatske od jučer, od danas i one – od sutra'(?!). Tako je, kaže Gal, film ‘vraški precizna slika Hrvatske’. Je li uistinu Grlićev i Tomićev film takav?
‘Mrziteljska krvna zrnca’ – nitko nije imun
Iako u hrvatskom društvu postoje povremeni animoziteti prema manjinama i onim drugačijima po bilo kojem pitanju, ne mislim da je ‘pogodak u centar’ ukazivati baš na ova dva animoziteta, prema Srbima i prema LGBT-osobama. Mržnja je, naime, suptilna i opaka pojava koja ne zaobilazi niti jedan narod, rasu, spol, ovu ili onu orijentaciju. Tako ne zaobilazi ni (‘ugrožene’) manjinske skupine ljudi, a ni njihove ustrajne simpatizere i ‘odvjetnike’. I u njihovim venama, teku ‘mrziteljska krvna zrnca’. Od takvog ‘unutarnjeg i ubitačnog potencijala’ nije imun nitko. Samo je pitanje hoće li i u kolikoj mjeri ‘potencijal’ izbiti na površinu i napraviti dar-mar oko sebe. Ili prema sebi.
Uz pomoć ‘medijske mašinerije i prašine’, ovisno o veličini i snazi medijske kontrole, može se od povremenih izljeva mržnje napraviti ogromnog ‘slona’ pa navesti svekoliki puk na zaključak kako je takav ‘mrziteljski slučaj’ ujedno i masovna pojava. Dakle, osobno se ne mogu složiti s davanjem poruke kroz film kako je pojava ‘prebijanja homoseksualaca’ i pojava mržnje prema Srbima ono što treba s tako neumoljivom pedantnošću izdvojiti iz lepeze drugih ‘ljubavnih priča o mržnji’. Pogotovo s obzirom na implikacije koje sa sobom nosi ‘regionalna’ pa i šira distribucija filma.
Što je s ”ljubavnom pričom” o drugim, mnogo učestalijim mržnjama?
Zar nisu, u našem društvu, barem jednako nazočne pojave mržnje prema svemu što je hrvatsko, prema onima koji kritički i javno prozbore o homoseksualnosti kao grijehu, prema onima koji se javno zalažu protiv pobačaja? Zar nisu, barem jednako, nazočne pojave mržnje prema debelima, mršavima ili bogatima? Zar nisu, barem jednako, zastupljene i mržnje prema bračnom partneru koji nije ispunio očekivanja? Ili prema rođenome bratu zbog ‘dva metra zemlje’? Zar sve ove pojave nisu čak i češće nego što su one koje su pažljivo i ciljano apostrofirane u ”Ustavu…”?
”Ljubavne priče o mržnjama” su, nažalost, opće pojave u svim društvima, u većoj ili manjoj mjeri. To je, uvjeren sam, stvar naše pale naravi i naše neumirene nutrine. I stvar je svakoga od nas hoćemo li pronaći nepatvoreni izvor s kojega ćemo piti čistu vodu i biti bolji jedni prema drugima i prema sebi.
Nije li to opet potraga za onim davno ‘izgubljenim blagom’?
”Iako u manjini, ne, nisam ugrožen…”
Osobno, i ja sam pripadnik jedne manjine (kršćanin-baptist). Kao čovjek koji vjeruje o kršćanstvu na drugačiji način nego većina ljudi u Hrvatskoj, moram reći da se uopće ne osjećam ugroženo zbog toga. Povremena distanciranja, etiketiranja, prozivanja te omalovažavanja od strane pojedinaca, ne smatram nečim zbog čega bih trebao povrijeđeno vikati i gdjegod stignem generalizirati kako živim u zemlji čiji ljudi notorno mrze sve što je drugačijega kova. Povremene ekstremnijie izljeve treba, naravno, prozvati kao nepoželjne i zloćudne, ali bi ‘javni djelatnik’ trebao to činiti nepristrano, a ne prozivati isključivo samo jednu ili dvije izopačene pojave koje jesu takve ili ih smatra takvima.
Zloćudne pojave, dok mi teku ovi zemaljski dani, smatram sastavnim dijelom svog okruženja, s čime se valja znati nositi. Ali, ne mogu reći da se zbog njih osjećam ugroženim. Pomažu mi vidjeti što se to nalazi u meni. Smatram da u tim slučajevima, zapravo, nisam ugrožen ja, nego onaj koji etiketira i omalovažava. Ili, danas-sutra, udara.
Naime, kad čovjek riješi pitanje svog unutarnjeg identiteta i dobije mir koji nadilazi svakojake okolnosti, onda ne skače na sve i svaku. Kad čovjek dođe do izvora iskonske dobrote i utjehe, onda više ne mora biti ratoboran. Ne mora uzvraćati istom ili sličnom mjerom. Onda se bori najprije protiv gorčine i zla u samome sebi. Time se najviše bavi. Tada svojim ponašanjem kudikamo manje iritira one druge.Tek tada je u stanju pronaći pravu mjeru reagiranja prema nekome tko je ‘ugrozio’ njega ili nekog iz datog okruženja.
Predivna zemlja s dragocjenim ‘putnicima’
Osim toga, kako mogu očekivati da svi ljudi budu dobri i ljubazni prema meni? Pogotovo ako se u nekoj mjeri bavim i javnim radom, a koji se ne mora svakome sviđati i koji ne mora za svakoga biti ispravan. Kakav bih ja to bio kršćanin kad ne bih znao strpljivo i s ljubavlju podnijeti neku manju ili neku veću nepravdu?
Ne pada mi napamet reći da živim u zemlji koja jedino što radi – to je da mrzi. Ne pada mi napamet reći da živim u zemlji koja je pogubna za življenje. Jer bih onda mogao reći da je svaka zemlja na svijetu, u određenom smislu, pogubna za življenje.
Naprotiv, želim reći da živim u predivnoj zemlji koja je sa svim svojim ljudima, obrascima i navikama, slijedom (ne)sretnih povijesnih okolnosti, došla tu gdje jest danas. Da, živim u zemlji koja ima velikih problema i velikih koprena na očima, ali koju volim i kojoj želim, ako je moguće, dati barem jednu malu kap s onog Izvora dobrote… Želim to bez obzira na njenu ranjenost i ružnoću koja, na ovaj ili onaj način, redovito iskače iz prikrajka i uporno nastoji obuzeti što više njenih ‘putnika’.
31. listopada 2016.