tekst: Slavica Gazibara
– Bako, pričaj neku priču!
– Hoću mili. Bio jednom jedan dječak…
– A kako se dječak zove?
– Zove se… Ivan. Dakle taj dječak Ivan je upravo došao iz škole, a…
– A u koji razred ide? U prvi? Kao naša Sara?
– Da, kao naša Sara. U prvi. Dakle, vratio se Ivan…
– Onda ima sedam godina?
– Da, ima sedam godina. Može dalje priča?
– Može.
– Upravo se vratio iz škole, a u kući – nikoga! Znao je Ivan da su mama i tata još na poslu pa se domislio kako da ih iznenadi. Mislio je, mislio…
– Dugo je mislio?
– I smislio kako će ih razveseliti. Naložit će vatru i kad se mama i tata vrate, dočekat će ih topla kuća! Ode on u dvorište i donese naramak drva.
– Bako, što je naramak?
– To je kad ovako saviješ ruku pa uzmeš iscijepana drva, cjepanice, i naslažeš na ruku jednu na drugu koliko stane – eto, to je naramak. Ono što možeš ponijeti u ruci do ramena.
– A zašto to Ivan radi? Što će mu drva?
– Pa hoće ložiti vatru! On želi zagrijati kuću prije nego dođu mama i tata.
– Što znači ložiti?
– Zapaliti vatru.
– U kući?! Pa to se ne smije!
– Ma neeee, nekad ljudi nisu imali radijatore, nego su ih grijale peći.
– I mi imamo peć! U kuhinji. Tamo mama kuha.
– Da, ali ne takvu. Ova iz priče je drugačija, grije na zapaljena drva… Idemo dalje. I onda je Ivan donio taj naramak drva do potpuno hladnog ognjišta.
– Bako, bako, a što je ognjište?
– Joooooooj! To ti imaju jako stare kuće. U kuhinji je na stropu rupa, a ispod nje, na podu mali bazen od kamena ili cigle. U njega se stave drva, upali se vatra, dim ide kroz onu rupu gore i van, a toplina se širi po kuhinji. I onda je u kući svima toplo!
– Neću tu priču više bako! O naramku i ognjištu. I rupi. I vatri. Hajde neku drugu.
– A da prije nego se Sara vrati iz škole ja napravim palačinke?
– Jeeeee! Sa čime?
– Hoćeš sa džemom ili čokoladom?
– A što je džem?