piše: Slavica Jurčić
“Sanjala sam te!”
To si bile prve Sanjine riječi toga dana na poslu. Njen kolega nije ju ni pogledao, samo je rekao: „Ma je l’!“
„Znaš, sutra bih trebala ići svojima na selo u trešnje, ali nemam kako. Hoćeš li me moći odvesti, molim te?!“ rekla je Sanja Željku i skrušeno spustila pogled.
„Ma da!” odgovori joj on i nastavi raditi kao da nisu ništa ni razgovarali. Sanja je bila pomalo tužna što on ne obraća pažnju, ali je nastavila raditi do pauze.
Pod pauzom je, ispijajući kavu, ispričala kolegicama da bi trebala ići roditeljima na selo, jer su ove godine trešnje obilno rodile.
Gricka ona svoj sendvič i onako punih usta ugleda Željka kako joj prilazi…
„Doći ću sutra po tebe u 7 ujutro. Budi spremna!” reče joj Željko, a ona onako punih usta samo digne palac i klimne glavom.
„Opaa,što je to?”upita ju kolegica, ali Sanja požuri za svoj stol i prione poslu. Pravila se kao da se ništa nije dogodilo.
Navila je ona i mobitel i budilicu te se ustala na vrijeme. Čupavu kosu počešljala je i svezala u rep, priredila bocu s vodom i čekala ispred zgrade. On je bio točan u minutu.
Jedan sat su se vozili do njenoga sela, a onda mu je ona pokazala kako stići do kuće njenih roditelja.
Njihova kuća bila je na kraju sela. Mama je mahala s kuhinjskoga prozora, a tata je otvarao kapiju. Osmjeh na njegovom licu Sanji je pokazao da on nije od kamena.
Sanja je grlila mamu i tatu i nakon pozdravljanja krenuše u kuću. Mama je pripremila svega za doručak, i kulena i kobasice.
Gledao je Željko kuhinju, stari ali uredan kredenc, šporet na drva, mačku oko svojih nogu… Sjetio se on svoje bake i lijepoga djetinjstva na selu.
Morao je izaći van jer mu je bilo teško. Sanja ga je odvela u prošlost. Morao je olakšati dušu. Zatim se popeo na stablo trešnje poput dječaka i počeo brati sočne zrele trešnjice.
S njim na drvo popeo se i mačak te ga šapom nekoliko puta lupio po nosu. Željkov smijeh doveo je Sanju do trešnje. Ona ga je samo gledala. Oni nisu puno pričali, samo su se smijali i gađali trešnjama.
Za ručkom na dvorištu svi su pričali o običnim stvarima, sa štaglja su mijaukali mačići, a kvočka se kočoperila i vodila male piliće. Bila je to nezaboravna subota. Sanjin otac ih upita žele li ostati.
„Super! Ja ostajem!” kao iz topa ispali Željko. Sanja mu namigne, a on ju zagrli. „Ja bih mogao ostati ovdje zauvijek!”
Ostajao je on svaki vikend sa Sanjom kod njenih roditelja. Bježao je s posla i svakodnevnice.
Sanja je Željka odvela tamo, u svoj raj, a on je njoj vratio ljubavlju i poštovanjem koje je do tada skrivao.