piše: Štefica Vanjek
Ovaj turoban dan izvlači na površinu sve negativne emocije, tugu, razočaranje, nemoć i još kojekakve druge negative.
Lako za tugu, proći će kao i svaki puta do sada, ali što ću s bijesom koji mi je izazvalo naše „ažurno“ zdravstvo. Digli su mi tlak na maksimum, kapilare mi pucaju kao lude, malo mi nedostaje da ličim na nokautiranog boksača, a bome i šećer nema mira, slatka sam kao lubenica.
Pitate se tko me razljutio, a ja se pitam tko nije, od ovih ludih kamenčuga od boleština što mi pritišću grbu na leđima, zbog kojih sam „sretna do neba“ stalno obilazim ordinacije kao „Križni put“, a tako se i osjećam svaki put, kao Isus sa križem, kada moram obaviti koju pretragu. Stalno nam ispiru mozak o reformama u zdravstvu, ali kako mi se čini, ja to dočekati neću, a možda ni moji praunuci ako se ovako nastave rješavati problemi u zdravstvu. Vidim, mjerodavnih nema nigdje, sigurno su se zatvorili negdje u rađaonu da konačno porode reformu, ili su možda otišli u susjedstvo riješiti taj problem. Mučno mi je kao da ću i ja roditi kada mi liječnici prepišu da moram obaviti neku pretragu.
Od devetog mjeseca prošle godine vodim bitku s birokracijom da obavim pretragu srca koju mi je prepisao kardiolog. Kažu, može se naručiti e-mailom. „Hajde idem i to probati“, kažem ja sebi. Telefonom sam probala, ma nema šanse, ne možeš poslati telefonom povijest bolesti i koju te liječnik šalje, pa k tome potvrdu da je izdana e uputnica, i koješta drugo. Latim se ja kompjutera, e da, tad nastaju muke, najprije moram iskopati e-mail na koji mogu poslati zahtjev za pretragu, lakše bi mi bilo iskopati hektar krumpira nego naći pravi e-mail.
Kada sam konačno našla bolnicu koja obavlja pretragu i e-mail, samouvjereno pošaljem e-mail sa dokumentacijom, odgovor stiže nakon dva mjeseca, nedostaje još jedan nalaz koji bi trebalo obaviti. Vratim e-mail da zbog artritisa nisam u mogućnosti obaviti dotičnu pretragu zato kardiolog traži ovu drugu.
Pogađate, šutnja sa e-mailom ponovo dva mjeseca. Idem na kontrolu u istu bolnicu, odem se naručiti osobno na odjel, ma nema šanse, dobijem papir što trebam e-mailom poslati iako sve te papire imam kod sebe. Došlo mi je da skočim iza onog stakla, glumim razbješnjelu majmunicu, i pobacam sve papire, zbog odgovora: „Gdje bi oni stigli kada bi primali sve te papire“. A e-meilove pogledaju prema raspoloženju. Znam, nema dovoljno kadra, ali to je nečiji drugi problem a ne pacijentov.
Vratim se doma iz Zagreba iscijeđena kao narandža, i sjednem odmah za kompjuter jer se datum kontrole kod kardiologa bliži. Iznenađena brzinom odgovora, poskočim veselo, ali veselje brzo splasne jer liječnik koji će raditi pretragu traži pregled kod pulmologa i neku pretragu za koju nikad nisam čula, nešto što ima veze sa zlatom. Zlato je skupo pa zato ne može zdravstvo naprijed. Isti čas proleti mi glavom misao „Mogli su mi napisati i privatnu kliniku gdje to mogu obaviti, moje kune neće brojati”, mrmljam u sebi jer i ovako mi lijekovi odnesu veliki dio mirovine. Imam skoro sedam banki, ali nije mi još odumrlo sedamdeset posto sivih stanica mozga da ne kužim privatno-državno.
Ponovo me čeka duboko kopanje, gdje obaviti pretragu. Mislite da sam našla, svi termini su zauzeti do kraja godine, a da sam znala da mi treba ta pretraga naručila bih se osobno kad sam bila u bolnici preko puta. Kako sam naručila supruga koji je dobio termin u šestom mjesecu i ja sam to mogla obaviti. Skoro plačuć odem kod svoje liječnice koja me konačno naruči na pretragu u osmom mjesecu, a kontrola mi je u šestom. Znači, ponovo ću jahati u Zagreb za dva mjeseca na kontrolu kod kardiologa, a kalendar mi je već popunjen s terminima do kraja godine. Bože, kao da sam neka pjevačka zvijezda koja ima rasprodane koncerte.
Kada mi netko kaže: „Blago tebi, u mirovini si“ rado bi mu poklonila tu ljepotu, a ja bi se vratila na svoj posao među djecu, jer s njima je najljepše raditi, mada su grupe prekapacitirane.
Nakon svega ovog kopanja, shvatila sam da me čeka još malo kopanja za pretragu kod psihijatra, jer mi je sada on neophodan da preživim do reforme u zdravstvu, ako je uopće bude.
Umorila sam se od svega, zato ću polovicom svibnja na more, pustiti mozak na pašu, zglobove valjati u blato, brati smilje i lavandu… Prelazim kao naši stari, na prirodno liječenje biljem.