piše: Joso Špionjak
Pitali nekog Hercegovca jel mu se oženio sin, a on im kao iz topa odgovori:
“Ma je, vraga. Eno ga, već me stiga po godinama.”
I stvarno, u ovo naše doba kad svi kukaju da se život ubrzao i juri nekamo „ko biba bez glave“, jedino na polju ženidbe i udaje kreće se sve sporije i sporije.
Kako bilo da bilo, kod tih važnih događaja ima i onih sporednih, a pažnje vrijednih, jer govore puno o ljudima i njihovim osobinama.
Kad se Luka zaručio, susretne jedna radoznala žena njegovu mamu i upita je: “Jel, vaša snaha je Nijemica?”
Novopečenoj svekrvi, Posavki od glave do pete, očigledno mama nije jezik ispredala, te joj odgovori tako opširno, kujući svoju snahu u zvijezde, da ne preosta više mjesta za bilo kakvo pitanje ili potpitanje.
A Iris, ne samo da se zaljubila u Luku, nego je zavoljela i njegov rodni kraj, te su odlučili tamo i svadbu proslaviti.
Određen je datum, mjesto vjenčanja, svečana dvorana, dekoracija, pjevači, te izbor jela i pića za taj dan.
Bilo je još mnogo posla oko kuće i u kući koja je nastanjena samo u vrijeme odmora.
A sve je trebalo odraditi prije negoli gosti stignu.
Uprkos visokim, kolovoškim tempeaturama i nedostatku kiša, pojavili su se odnekud i dosadni komarci.
Pitao sam jednog poznanika da nam napravi komarnik na ulazna vrata.
Međutim, on reče da mu je prevruće za taj posao.
Mislim se, čovječe, tebi vruće, a meni pod nogama gori.
Ali ti komarci, mali vampiri, pojma nemaju da smo mi u Posavini i mnogo veće krvopije nadurali.
Zbog velike suše, vodostaj vode je opao čak i u ovom kraju koji je odvajkada bio bogat tim prirodnim blagom.
Ta voda kao da se skrila u nepoznatim dubinama, žaleći tamo u samoći za životom koji je tu nekoć cvjetao.
Električna pumpa, spojena pomoću cijevi sa dubokim, bušenim bunarom, crpi vodu za kuću.
Zbog niskog vodostaja, motor je povukao zrak i snabdjevanje vodom je prekinuto.
Sreća u nesreći je da imamo majstora Slavku.
Zahvaljujući svome iskustvu i spremnošću da pomogne, spasio nas je od nevolje.
Dva dana prije svadbe bila je proslava prinosa.
Nekad se to organiziralo za one osobe koje su pomagale kod priprema za svatove.
U našem slučaju su pripreme tekle malo drugačije.
Cilj je jednostavno bio napraviti nešto kao uvodnu feštu.
Uobičajeno je da se za prinos da neki mali prilog u novcu ili u vidu nekog manjeg poklona za domaćicu.
Gotovo svi gosti, domaći i oni pristigli iz Njemačke, iz područja Schwarzwalda, obukli su tradicionalne narodne nošnje. Sve su nošnje lijepe, svaka na svoj način.
Ipak, prava umjetnost i ogromno kulturno blago su te izvorne posavske, bogato ukrašene rukotvorine.
Bili smo ugodno iznenađeni velikim odazivom na ovu svečanost.
Slavilo se, pjevalo i igralo gotovo do rane zore.
Nesebična pomoć divnih osoba koje su dragovoljno i ustrajno posluživale kavu, hranu i piće, zaslužna je za takav svečani ugođaj.
To me sve jako dojmilo i podsjetilo na neka ranija vremena kada smo se svi međusobno pomagali u raznoraznim životnim situacijama.
Zacijelo, bolji način suživota od ovoga ne postoji.
Noć uoči svadbe i u ranim jutarnjim satima, padala je jaka kiša.
Zemlju, kojom smo u proljeće poravnali dvorište, voda je pretvorila u blato.
Pristup šatoru postavljenog za prijem gostiju, pa čak i hodanje između stolova, prijetili su da stvore neugodne prizore.
Brzom intervencijom dobrih ljudi, dovezena je prikolica pijeska.
Vrijedne ruke su svuda napravile pješčane staze.
Oko podneva, nekoliko sati prije dolaska gostiju, nebo se razvedrilo.
Zasjalo je i sunce.
Slika dvorišta je opet bila lijepa kao i prije nevremena.
Zrnca posutog pijeska su svjetlucala poput malih bisera.
Skup svatova je tekao po planu.
Prije polaska na vjenčanje je predviđen tradicionalni, mada, zbog datih okolnosti, skraćeni program.
Uslijedilo je kićenje svatova.
Gosti su djevojkama za njihov rad darivali nešto novca.
Mlada je za to vrijeme čekala u kući.
Čajo, voditelj svatova, donese cipelu i ispriča kako je mlada izgubila jednu, te sada mora kupiti novu, jer ne može hodati bosa.
Uobičajeno je da očevi plate cipelu da bi mlada mogla izaći iz kuće.
Mama od mlade se uzvrpoljila i više puta je nestrpljivo pogledala na sat.
Njoj se učinilo da to traje predugo i da će kćerka propustiti puno toga čekajući momenat kad će biti izvedena iz kuće.
Naš grebnički župnik, fra Marijan Živković, izjasnio se spremnim da vjenča Luku i Iris koji su za mjesto vjenčanja izabrali predivnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi.
On je boravio duži niz godina u Njemačkoj i tečno govori njemački.
A to je uvjet da bi vjenčanje bilo priznato pošto mlada još nije dovoljno savladala hrvatski jezik.
Poslije vjenčanja, slavlje je nastavljeno u moderno uređenoj dvorani koja je smještena u neposrednoj blizini crkve.
Kroz glavu su mi prolazile scene sunca, kiše, pješčanih staza i ponovnog razvedravanja.
Djeci ne možemo crtati životni put.
Ali nije naodmet reći: „Ako padne kiša i zaprijeti blato u koje se zaglibiti može, napravite si pješčane staze.“
Siguran sam, u tom slučaju ni pomoć odozgor neće izostati.