Pismo jedne majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
Danas sam bila u školi svoga Junaka, moram biti sretna da se moj Junak sam izborio za sebe.
Kao dijete sa poteškoćama prilagodbe on grabi velikim koracima u srednjoj školi, i osvaja SRCA svojih profesora.
Neki dan mi je rekao “mama rekla je profesorica iz hrvatskog da dođeš u ponedjeljak u školu”.
-Zašto, što si napravio – pitala sam ja svog Junaka.
On po običaju slegne ramenima i nastavi gledati crtić, a meni moje bubice počinju zujati, nisam cijelu noć spavala.
Naša velika avantura je počela jutros kada sam krenula u školu, putujem vlakom i čekam da dođe sat kada ću ići u školu.
Profesorica mi u početku objašnjava njihov prvi susret i kaže da se boji da nije u početku pogriješila u pristupu, a ja joj govorim da su sa peticama iz lektire ona i Junak pokazali da u pristupu nema nikakve pogreške.
U našem razgovoru gospođa se raspituje za našu obitelj pita za supruga i brata i ja joj opisujem naš život.
Kako naš razgovor teče profesorica i ja dolazimo do dobrih zaključaka. Junak ima puno potencijala i njega treba pratiti i savjetovati.
Led smo probile i sigurna sam da jedan od Anđela koji čuvaju moje dijete sjedi ovoj, a i drugim profesoricama na ramenu i vodi ih prema uspjehu.
Cijelo vrijeme našeg razgovora ona ponavlja pitanje: “Što ja još mogu napraviti.”
-Između ostalog, defektolog sam i mogu sa vašim sinom raditi govorne vježbe – nudi se profesorica i sada znam da sam dobro napravila, a i moj Junak je osvojio njeno veliko srce.
– On može puno i ja ću mu uvijek biti na usluzi – govori mi profesorica.
U našem razgovoru sam saznala da se profesori često u zbornici raspituju za Junaka, nisu imali još autistično dijete u školi.
On je probio granice i osvojio ih, “mi od njega trebamo učiti “govori mi profesorica, a ja joj kažem da se i ja tako osjećam, učim i slušam svoje dijete.
Svaki sat proveden sa mojim Junakom ovoj dragoj profesorici je dragocjen, on je njen Junak.
Na kraju razgovora ona mi priča da je neki dan na kraju sata Junak njoj tiho rekao: “pobjednici pišu povijest.”
Ovih dana se upitam i sama kako smo sve ovo uspjeli i pobijedili predrasude i nosili se sa preprekama.
Na našem putu susrećem nepoznate ljude koji žele pomoći i koji nas vode i pomažu nam.
Sada znam i osjećam se kao pobjednik jer to i jesam.