piše: Mirjana Blašković
Probudila me tišina…
Ne bih rekla gluha, ni nijema, jer nisam je ništa pitala pa ni odgovora nije bilo. Savršena tišina, bez zvuka frižidera iz kuhinje, puštanja vode iz okolnih stanova, bez zvukova automobila izvana.
Tišina koja bi prelazila u beskonačno zujanje u ušima da je ne prekinemo dubljim udahom ili se jednostavno okrenemo u krevetu i zašuškamo pokrivačem.
Nisam ju htjela prekidati pitanjem, jer odavno sam shvatila da je ionako uvijek više pitanja nego odgovora, a na neka pitanja je, uostalom, bolje ni ne dobiti odgovor. Bezbroj sam pitanja, tako, zakopala duboko, ne želeći saznati odgovor jer, ionako, tko zna koji je pravi.
Baš kao i sada bezbroj pitanja oko korone, odgovora suvislih i nesuvislih još i više, brojeva, statistika, za koje nas, pak, neki uvjeravaju da ionako nisu točne.
Pogledala sam na mobitel, bilo je oko pet ujutro, pred svanuće. Morala sam razmišljati koji je dan, jer sada su, otkako smo u karanteni, gotovo svi bili preslikani, nizali se jednolično…
Svaki dan je izgledao gotovo isti, bez ikakvih iznenađenja, onakav kakav bi si sami izrežirali, što mi nije ni najmanje smetalo. Pokušala sam održati rutinu koja mi je uvijek pomagala, osobito onda kad bih dovodila u pitanje životni smisao.
Već odavno poznato “treba tražiti sreću u malim stvarima” potvrdilo se učinkovitim.
Poželjeh si skuhati kavu, ali bilo je još prerano.
I opet tišina…
Misli putuju brže nego teleportacija u “Zvjezdanim stazama”, odnesu me gdje god poželim, a mene su moje gotovo uvijek vraćale u prošlost, u poznate okvire pitomog pejzaža s obrisima nepravilnih brežuljka u daljini, a do njih ispružena nepregledna ravnica, svježe uzorana, zelena, zlatna, ovisno o godišnjem dobu i usjevima na njoj posijanih.
Zaustavila sam misli, na trenutak, osluhnuvši i dalje tišinu, znajući da će uskoro nastupiti trenutak kad će prva ptica pozdraviti novi dan a za njom će krenuti druge, natpjevavajući se i izmjenjujući pozdrave međusobno, pa opet zajedničkim pjevom nadglasati tišinu.
I prekinule su tišinu, nisu iznevjerile ni ovoga jutra. Ne znam je li i njima bilo rutinski ili se podrazumjevalo, ili je bilo zapisano u prirodnom ili božjem zakonu?
Njihov pjev me vratio u debelu hladovinu staroga oraha, u dvorištu pored kuće. Jutarnja svjetlost se poput listića zlata bljeskala kroz tamno zelenu krošnju.Mama je zalijevala gredice svoga rascvjetalog cvijeća, a tata je vadio vodu iz bunara, brojeći pri tome kante i tvrdeći da nema bolje jutarnje tjelovježbe.
Odjednom se pojavio novi cvrkut, koji još do tada nisam čula. Pogledom sam potražila nepoznatog autora, vlasnika tog čudesnog instrumenta. I uspjela sam nakratko ugledati malu, crvenorepu ptičicu koju još nisam viđala. Pratila sam i osluškivala, i uvjek me razveselio njezin pjev. Uspjela sam je i fotografirati sa kuhinjskig prozorora. Sjedila je toga jutra na grani smokve, posađenoj u zavjetrini, s južne strane, jer jedino tako uspijevaju smokve u Slavoniji.
Sjećanje je bilo toliko jako da sam na trenutak i zaboravila da ni tate, a ni stabla oraha više nema. Mama je sama, cvijeća je manje…
Puno toga je odnijelo vrijeme u nepovrat…
Pokušala sam jače zatvoriti oči, ne bi li izbrisala vremensku distancu i onu udaljenost od tisuću kilometara koja se ispriječila između mene i moga rodnog kraja, svega onoga što je sačinjavalo moj život do unazad nekoliko godina.
Sada, u ovo vrijeme, udaljenost je bila još i veća. Hvala Bogu da je tišina nestala pa je nisam mogla upitati zašto sam otišla. Imala sam na to pitanje više točnih odgovora ali svaki je odgovor završavao s jednim ali…
Kroz rupice spuštene rolete nazirala se polako sunčeva svjetlost. Neću više zatvarati oči, putovati u prošlost, tražiti odgovore…
Ustala sam, onako rutinski, iz kreveta uskočivši u papuče, poželjevši što prije sa šalicom kave pozdraviti novi dan, koji je, unatoč svemu, osvanuo sunčan, nenačet i nov kao da nije izronio iz tišine minule noći.