Ivan Dobra Žirjanin
Žirje, moj školju, lip si ka slika,
jošće u meni zazvoni stina
di san sta resti čin san iznika
i ka’ me primi kajno svog sina…
S manu su resle i tvoje smoke
u šaki zemlje uz sure kruge;
masline, loze i šaš kraj Loke;
grube i šesne sve stvari druge.
A danas ka’ san u svitu, vanka
didove kuće, s ranon u duši,
di mi sve fali i di sveg manjka,
dosta bi bilo, za dišpet šuši,
grumen tvog tila, ta preja tanka,
da me pakal ovi ne zaduši!