MOJE SLIKE, MOJI SNOVI - Hrvatski Glas Berlin

MOJE SLIKE, MOJI SNOVI

tekst i slika: Nada Vučičić

Pogled mi jutros uranja u slike. Pokušavam se sjetiti kada sam počela slikati.

Umjetnici najčešće kažu:

– Od kada znam za sebe!

Moram priznati da nikada nisam pomišljala da bih uopće mogla svoju ruku zaposliti kistom.

Želja je jedno, moći je drugo.

Molim te probaj, vidjet ćeš kako te oslobađa i usrećuje, rekla je moja kći Barbara dok je pohađala Waldorfsku akademiju na samom početku.

Nisam ti rekla da slikaš po mojoj slici, što ti je palo na pamet, vikala je poslije.

Ali, trebalo mi je!

Povuklo me je u uranjanje. Pružilo mi hrabrost da oslobodim želju. Pružim joj mogućnost da oživi i dobije oblik. I da me ispuni ljepšim dijelom života.

No, da nije bilo Zlatnih vrata u Splitu, tečaja slikanja pokojnog prof. Renata Sartorija, želja bi ostala u okovima.

Tom profesoru dugujem svaki potez kistom. Tom čovjeku Učitelju.

Bilo nas je desetak u grupi.

Jedina sam ja, već zrela žena, stalno tvrdila kako meni to ne ide. Zalutala sam među umjetnike.

Profesor se smiješio, objašnjavao, podržavao, pričao o samopouzdanju, umjetnosti koju treba znati čitati…

Živio je u Trogiru, vozio motor, smijao se svim mukama života,

volio svoju djecu i planet Zemlju.

I kao takva osoba znao je izreći prave riječi na pravi način u pravom trenutku.

I ostati trajno u učenikovom sjećanju.

U svojoj agoniji – moje se ruke ne znaju izraziti kistom, odustajem od suludog pokušaja da slikam… spremala sam bijeg.

Profesor me pogledao, saslušao i upitao:

– Što mislite, da je Janica Kostelić odustala kada je prvi put pala na skijanju, što bi bilo?

Ne sjećam se točno godine ni mjeseca, čak ni kolega iz grupe.

Pamtim prof. Renata Sartorija i njegovu veličinu Učitelja

I svaki put kada slikam nebo, sjetim ga se, kao da mu odajem zahvalnost što mi je bio učitelj.

Nada Vučičić: Akril na platnu "Trenutak tišine"

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of