PROZOR U DVORIŠTE

tekst: Kitana Žižić

Da li je to prozor iz jednog od najboljih Hitchcockovih filmova, u kojem je maestralno prikazano kako i mikrokozmos jednog običnog dvorišta može skrivati neizmjerna uzbuđenja i strašne tajne?!

Kao i svi vrhunski filmovi može se gledati uvijek iznova a da vam nikad ne dosadi, već štoviše, svaki put otkrijete neki novi detalj, oljušti se neki dotad neoljušteni sloj. Divno!

Upravo se gotovo isto dešava i s mojim prozorom u dvorište. To nije samo prozor prema zapadu, kroz koji sam odmarala oči od dugotrajnog čitanja i tražila odgovore u bespućima svoje duše, već i prozor izazova teških kao kamen o vratu kod pada u duboku vodu. Ono s čime sam se poigravala u mislima, dok sam ispipavala granice svog kukavičluka ili hrabrosti, teško je izreći.

Teško je i zaboraviti, jer taj prozor mogao je lako kumovati nepotrebnoj i uzaludnoj tragediji. A bio je najobičniji prozor jednog samotnog, nimalo atraktivnog mjesta. Pa ipak meni vrlo dragog, jer mi je često pružao utješno utočište.

Moja draga sestra se jednom prilikom odlučila na neku terapiju sličnu akupresuri. Ne sjećam se više točnog naziva, premda sam i sama prisustvovala predavanju uglednog iscjelitelja iz SAD-a. Tehniku je naučio od Američkih Indijanaca, a njena prednost i popularnost proizlazila je iz činjenice da čovjek nauči sam sebi pomoći. Liječnik isprovocira dodirom i pritiskom odgovarajućih točaka na tijelu protok energije, koja ti pomogne osvijestiti izvore boli i drugih traumatskih iskustava.

Za razliku od mene, uvijek je bila otvorena za nova iskustva te se rado predala i tom. Naravno, ne samo iz znatiželje. Kasnije je pripovijedala o proživljenom, prepuna istinske zanesenosti, dok je mene potpuno isprepadala. Ležeći na stolu za vrijeme tretmana posve prepuštena i opuštena, počela se uvijati i grčiti da je u jednom trenu i sama pomislila kakav li će tek biti povratak u normalu. Tako svinutu i uvinutu, doktor je ostavio nasamo da se preda sama sebi i svojoj najdubljoj nutrini. Zacvrčali su cvrčci, a onda se našla na najdražem mjestu na svijetu i osjećala prelijepo.

Ne biste vjerovali, ali to naj mjesto je bio „poljski“ zahod kod none u Bolu. Okolo su trčkarale kokoši, a na drvenim rasklimanim vratima bio je otvor u obliku srca. Kroz taj otvor horizont je bio blistav, u suncu i plavetnilu mora smiješio se prvi najdraži otok, Hvar, ili kako su ga nekad zvali, Brač broj dva. Te ljubavi prema posebnim mjestima najljepšeg doba života urezuju se do najdubljih podsvjesnih ili možda najživlje svjesnih mjesta u nama.

Nisam se čudila tako iskrenom i spontanom izboru njenog srca. Ipak smo sestre.

I moj prozor u dvorište je prozor toaleta, ne puno naprednijeg od noninog poljskog.

Jer, u to vrijeme našeg življenja u Hvaru, svi smo bili skromni i zadovoljni malim običnim stvarima. Bitne su bile potrebe da se zadovolje koliko najbolje mogu, a ne i nerazumne želje. Stanovali smo u palači Paladini donjoj, na drugom katu iznad ambulante. Iz spavaće sobe i dnevnog boravka (koji je bio ujedno i blagovaonica te dječja spavaonica), vidio se Hvarski Arsenal s kazalištem, mandrač, Fabrika, a nusprostorija je bila s druge strane.

Gledajući s nje ukoso, jer je taj dio zgrade bio u obliku slova „L“, s prozora se vidio hodnik, ograđen tako da je polovica pretvorena u učeničku radnu sobu, a na donjem katu mogli su se vidjeti pacijenti. Neki su čekali doktora, a drugi stomatologa.  Nasuprot je pak bila niža zgrada, koja je dosezala razinu ambulante i čekaonice. U njoj se nalazio rendgen. To naravno nije bitno. Ali bitno je istaknuti kako je dvorište bilo vrlo uzano, a plafoni tih starih zgrada vrlo visoki, kao da naš stan nije bio na drugom katu, već možda četvrtom. A crijepovi na onoj manjoj zgradi, koja je imala kat manje, tako su se privlačno ljeskali.

U prostoriji o kojoj govorim, ja sam najviše čitala izgovarajući se na određene probleme. Tamo sam bila najmirnija, dok me nisu skužili. Mama je govorila da nikad nisam tamo gdje bih trebala biti. „Kad je vrime od večere, naša Kote kulin pere!“

A naša Kitana je čitala i u predasima zamišljala kako bi mogla skoknuti na onaj blještavi krov. Da li bih mogla?, odmjeravala sam i naginjala se. To nikada nitko nije saznao, a ponekad je tako malo falilo do skoka. I danas se pitam da li je to samo mene spopadalo ili se to i drugima dešava?

Kako da onda ne pamtim mračnu tajnu tog prozora, koji me zamalo koštao života? I onaj pogled u dvorište s obećavajućom pogibelji, koju ću možda izbjeći ako me blještavi krov zagrli i zadrži?

Malo dijete do neke dobi, naginjući se kroz prozor, za automobil misli da je tek igračka koju može dohvatiti. I strada! Što sam ja tada, ne više tako mala, gledala osim krova i vidjela tamnim očima? Ili možda onim trećim okom uperenim u beskraj?

 

MANJE POZNATE RIJEČI:

1. Skužiti znači        otkriti o čemu se zaista radi;
2. Kulin znači        trbuh, drob, želudac;
3. Faliti znači         nedostajati

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments