piše: Branislav Antov Mikulić …Iz knjige “Srcem do beskraja”
U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države obavio razgovore s nesuđenim budućim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam polazio je iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje.
Odlučio sam krenuti za Johanesburg čitav dan ranije, mada i nisam morao. Do aerodroma je bilo nekih četristo kilometara, najviše pet sati vožnje po dobroj asfaltnoj cesti. Mogao sam stići na avion i da sam krenuo rano ujutro, na sam dan leta.
Ali ne, ja sam kod domaćina insistirao da pođem ranije, imao sam dva dobra razloga za to.
Jedan je bio praktične prirode, nisam nipošto htio zakasniti na let, bila je to moja mjera predostrožnosti kojoj me, uzgred da spomenem, naučio moj otac. On je uobičavao da se na sarajevskoj željezničkoj stanici nađe bar sat prije polaska voza, pa makar s njime išao ne dalje od Tarčina. “Ja volim čekati njega, on mene sigurno neće!”, izustio bi on tu svoju putničku mantru kad god su mu prigovarali da kreće od kuće ranije negoli treba.
Valjda mu je to ostalo iz vremena dok je bio mladić, kada je svako putovanje iz rodnog mu Bugojna, a posebno putovanje željeznicom, bilo prava senzacija i skup događaj. Očigledno, dio te svoje mladalačke traume prenio je na mene.
Drugi razlog mog ranijeg polaska put aerodroma bio je emocionalne prirode. Htio sam da put kroz Bocvanu potraje što duže, da rastanak s tom zemljom koja me je uistinu opčinila odgodim, bar nakratko. Želio sam se još malo nagledati tih zanosnih afričkih krajolika, htio sam da mi se urežu u pamćenje, da mi dubok trag u srcu ostave. Sve sam činio da usišem još štogod od te ljepote, da je ponesem kući – baš kao da sam znao da ponuđeni posao u Africi neću prihvatiti, da se tamo više vratiti neću.
Krenuli smo odmah nakon doručka, gala doručka, kojeg su servirali u hotelu Gaborone sun. Šofer mi pojasni da bismo još prije podneva trebali preći granicu Bocvane s Južnoafričkom Republikom, obaviti sve pasoške i carinske formalnosti, a onda nastaviti dalje. Računali smo tog dana prevaliti dvije trećine puta i već popodne stići u Rustenburg, gdje bismo prespavali. To mjesto nam je preporučio direktor Instituta, tamo je on imao brata koji je držao malo konačište – “lodge”, kako se to u Africi kaže.
Na odredište stigosmo prije nego smo planirali. Lako nađosmo hotelčić, Bergsg Lodge se zvao. Bio je skoro u centru mjesta, nedaleko od Pete Avenije, zapamtio sam to dobro, podsjećalo me na čuvenu njujoršku. Smjestismo se kod ljubaznog domaćina i zakratko odmorismo, kad me šofer zamoli da pođe kombijem u nedaleko selo, tamo je imao rođake. Ja se složih, pa odmah, shvatajući da nemam šta raditi u nepoznatom mi mjestu, upitah da li bih mu se mogao pridružiti. On potvrdno klimnu glavom, činilo mi se kao da je samo to priželjkivao. Pa doda kako je selo tek dvadesetak kilometara istočno od Rustemburga. “No, potrajat će, put nije baš najbolji”, upozori me ljubazno.
Sjedosmo u kombi koji nas ubrzo dovede na periferiju gradića. Kako smo odmicali od Rustemburga, cesta je postajala sve lošija, a kuće sve skromnije – od vila ograđenih visokim zidovima stigosmo među skromne kućerke, ali još uvijek blještavo bijele i uredne, tako mi se pokazivahu na jarku suncu. Začas zađosmo u predio rijetko naseljene zaravni obrasle niskim rastinjem, prava afrička savana, tek pokoje usamljeno drvo, valjda da pruži hladovinu spasa pregrijanom putniku. Truckajući se prašnjavim putem još nekoliko kilometara, dođosmo pred kuću vozačevog rođaka. Upitah gdje se nalazimo, kako je ime sela, tek da znam gdje sam i da znam pričati gdje sam bio. “Sir, we are in Marubitshi”, odgovori mi vozač ljubazno.
Čim izađosmo iz kombija oko nas se okupi mnoštvo roda šoferova, nekoliko muškaraca, još više žena razne dobi i čitav roj dječurlije. Došli su da nas pozdrave. Curice su smjerno gledale u nas, dječaci su nam mahali rukama i dovikivali. Svaki je pritom pridržavao gumeno kolo, nešto nalik točku bicikla za kojim su, kasnije spazih, trčali gurajući ga rukom ispred sebe. To me načas podsjeti na djetinjstvo i dragu igru kojom smo se zabavljali dok sam stanovao na Marijin Dvoru, u Gundulićevoj. Da bi smirio radoznalost okupljenih mališana, vozač doda najstarijem od njih kesu slatkiša, pokazujući mu glavom da je podijeli s ostalom djecom. Nas dvojicu, nakon što se pozdravismo sa svakim od odraslih članova porodice, pozvaše da uđemo u dvorište.
Posjedasmo na drvene klupe ispred kuće. Domaćini su odmah prešli na lokalni dijalekat, neku mješavinu afrikanskog i engleskog, tako da ja nisam više ništa razabirao iz njihove priče, unakrsne. Svako je razgovarao sa svakim. I to glasno, uz snažno i temperamentno gestikuliranje. Pravi “južnjaci”, pa još ispod ekvatora – pomislih u sebi.
Prepušten sebi, dobio sam vrijeme da posmatram, da uživam. Šofer, koji je sjedio tik do mene, nekoliko puta mi se izvini što sam izostavljen iz njihovog razgovora. Ja rekoh da mi je sasvim ugodno i da se ne obaziru na mene. Nedugo poslije, poželjeh protegnuti noge, pa upitah vozača da li je selo bezbjedno jer bih volio prošetati unaokolo. On mi se primaknu i tiho na uho reče da su svi susjedi, bliži i dalji, već registrovali da njegovi rođaci imaju stranca u posjeti i da je to sasvim dovoljna garancija da se osjećam sigurno u selu. Ja ustadoh, pa zakoračih puteljkom što je vodio ka vodotornju, koji se uzdizao na horizontu.
Bio je još uveliko dan, vrijeme sunčano i prilično toplo. Vani nije bilo nikoga, baš kao u vrijeme sieste, popodnevnog počinka koji slijepo poštuju u Španiji i skoro posvuda gdje se tim jezikom govori. Tek tu i tamo bi se začuo cvrkut kakve ptičice. Selo je bilo smješteno u ravni, radije bih rekao na nepregledno velikom platou prekrivenim žutom prašinom iz koje je stršilo napola sasušeno nisko rastinje. U daljini prepoznah tek poneko usamljeno drvo, ono nevisoko savansko, s bogatom krošnjom nalik otvorenom kišobranu. Kućice su bile skromne, prizemnice, većinom od naslaganih sivih betonskih blokova i pokrivene tankim sjajnim limom. Na onim siromašnijim pokrov je bio od izravnatog lima s odbačenih metalnih buradi za naftu – pomislih kako se ovdje sve koristi do kraja, čak bolje nego u Holandiji, gdje se štošta toga nastoji reciklirati i ponovo vratiti u upotrebu.
Zastadoh pred jednom takvom, na brzinu sklepanom potleušicom, smještenom na par stotina kvadratnih metara suhe zemlje pored koje je, tek nekoliko koraka udaljena, stajala mala afrička koliba, okrugla, ona od sasušenog blata i pruća i s obaveznim slamnatim krovom. Ubava mi bijaše, zagledah se u nju.
“Good afternoon!”, odjednom začuh ženski glas koji me prenu iz mog divljenja skladu i ljepoti kolibe. Okrenuh se i ugledah osobu koja je stajala na vratima obližnje trošne kućice, zbog sjenke plehane nastrešnice ne vidjeh joj lice, samo suvonjavo tijelo. Ja joj odzdravih. Ona me upita da se nisam izgubio, da ne tražim koga. Govorila je engleskim jezikom, ali opet s onim teškim lokalnim akcentom, jedva sam je razumio. Rekoh da sam u posjeti, tu u njenom susjedstvu i da sam izašao da razgledam selo. “Oooh dear, you can’t find anything interesting over here, except lot of poverty and misery”, reče mi da se tu nema šta valjano vidjeti, sve sama bijeda i jad. Onda krenu prema meni, koji sam stajao uz žičanu ogradu njenog dvorišta. Izlazeći iz sjenke pokaza mi ljepuškasto lice. Potom, pomalo tužnim glasom doda: “Unfortunately, I am at the bottom of all of it”. Pojasni mi da je ona na dnu te svekolike bijede.
Tako započesmo naš slučajan razgovor, snogu – ona je stajala s jedne strane žičane ograde, u svom vrtu, ja s druge, na cesti. Iz razgovora saznah da je udovica, da joj je muž poginuo u rudniku i da tu živi s dva sina, jednim od dvanaest godina, drugim od dvadesetdvije. Reče da je stariji prije sedam godina imao nesreću, kamion ga je pregazio, pa je ostao nepokretan, od struka nadolje. Sve vrijeme, svih tih sedam godina leži u kolibi preko puta, nepomičan. Preko dana najčešće je sam, prepušten sopstvenoj zloj sudbini. Mlađi sin joj ide u školu, tu u selu, a ona, majka, pokušava da zaradi koru kruha noseći vodu s udaljenog vodotornja onima koji to mogu platiti. “Tek par novčića”, tako je prokomentarisala.
Uskoro se na vratima trošne izbe, one s plehanim pokrovom, pokaza dječak, njen mlađi sin. Znatiželjno pogleda spram mene. Ugledah bijele zube iza toplog, prijateljskog osmijeha i velike nemirne oči. Veseo dječak, pomislih u sebi. Upitah ga kako je u školi, ima li problema s učenjem, a on, pomalo sramežljivo odgovori da nema. Još doda kako je najbolji učenik u čitavoj školi. Bio je u šestom razredu, završnom. Zapitah ga još da li bi želio ići dalje, nastaviti školovanje, šta bi htio postati. “Učitelj!”, u dahu izusti, a onda pognu glavu, zagleda se u prašnjavo tlo ispred sebe i zašutje. Mati uskoči s komentarom da za to nemaju novaca, valjalo bi ga poslati u veći grad, a to je nešto što mu ne može priuštiti. Nego će i on morati nositi vodu susjedima, pomoći joj, jer nju snaga izdaje, ne može više ni sama sobom. A i brat invalid je tu s njima, valja o njemu brinuti, spomenu na kraju blago podižući glas, valjda da bi dječak to dobro čuo, shvatio i prihvatio.
Žena me ljubazno pozva u kuću, na šoljicu čaja. I još doda da bi starijem sinu bilo drago sresti me i popričati sa mnom, osamljen je, željan razgovora. Ja pristadoh na ovo drugo. A to je značilo da ću trebati zaći u onu afričku kolibu, u njoj je ležao stariji sin. Ona mi reče da uđem u dvorište i rukom pokaza prema kolibi. “Izvolite, Joshua leži ondje”, izgovori opet nešto glasnije, tek da sinu najavi da će imati posjetu. Ja kročih u dvorište, pa se uputih prema kolibi. Sagnuh se da ne bih udario glavom u nizak nadvratak, pa zakoračih unutra.
U kolibi me dočekaše mrak i težak miris ustajalog zraka. Ništa vidio nisam. Odjednom čuh ugodan muški glas koji me oslovi. Po zvuku sam cijenio u kojem pravcu treba da gledam i tražim neznanca. Kada se oči navikoše na tminu kolibe, prvo što ugledah bijahu krupne beonjače i biserno bijeli zubi iza smiješka dobrodošlice. Potom razaznah lik mladića, prelijepo lice, onu zadivljujuću afričku ljepotu koju imaju muškarci iz Sudana i žene iz Etiopije. Ležao je na slamnatoj prostirci, okrenut vratima tako da je kroz njih mogao vidjeti nešto dnevnog svjetla i par kvadratnih metara svijeta izvanjskog. Ništa više. Koliba je bila prazna, ni namještaja, niti ognjišta, ničega u njoj. Samo on i nešto slame razasute u uglu kolibe, valjda ležaj za mlađeg brata. Priđem mu uzglavlju i kroz otvorena vrata mi se pokaza sav njegov skučeni i ukočeni horizont: na jednom kraju je bio on, a na drugom, udaljenom dvadesetak metara od ulaza, jedno napola usahlo stablo, prašnjavo tle i po njemu nekoliko razbacanih polomljenih cigli ili grumenova sasušene zemlje, s tog mjesta nisam mogao razabrati što od to dvoje.
Pozdravismo se i predstavismo jedan drugome. Izgledao mi je radostan. Ja otpočeh razgovor, po običaju, ispitivački. On, kao da je samo to čekao, odmah poče pričati o danima kada je još bio zdrav, o tome kako je i on bio dobar učenik, kako je bio pošao u srednju školu i snivao da će postati vozač autobusa, da će tako roditeljima, otac je tada bio živ, pomoći da kupe malu farmu, ne bi li stali na noge. Govorio je veselim glasom, takav mu je bio i izraz na licu. Pričao mi je kako u ljetna praskozorja, kroz otvorena vrata kolibe, očekuje da ugleda sunce na izlasku, da je po mjestu na kojem se ono ukaže naučio razaznavati koji je mjesec u godini, pa i koja je sedmica u mjesecu. Zimi, kada se sunce ne bi pojavljivalo u njegovom skučenu vidokrugu, osluškivao je ptice, po njihovom pjevu odgonetao je da li je proljeće blizu, da li će drvo pred vratima kolibe uskoro ozelenjeti.
Nekako mi se učini da je i on, iznenađen mojom posjetom, procvrkutao. No, taj sam cvrkut s naporom pratio. Velikim. Imao je, baš kao i majka mu, jak akcenat, meni teško razumljiv. Uz to je govorio brzo, kako to obično čine usamljeni ljudi, odviknuti od dvosmjerne komunikacije u kojoj sagovorniku treba dati vremena da čuje i shvati šta mu se govori, dati mu priliku i da ponešto kaže. Uprkos svim naporima da ga razumijem, počeh gubiti nit njegove priče, nisam je mogao slijediti.
Gledao sam u njega, a u mislima sam se pitao – kako je tom mladiću, tom nabubrenom pupoljku života što je godinama zakopan pod zemlju, pokopan u tamu zemljane kolibe? Pomišljao sam kako bih na njegovom mjestu bio nesrećan, ucviljen zbog dubokog beznađa, gorak sebi i svakome. Kako bih samo sanjao da će se desiti čudo, zamišljao da si nalazim lijeka, čeznuo za časom kada ću ponovo stati na noge, molio se sebi za spas. I plakao nad sudbinom, nad samim sobom. A on, leži godinama nepomičan u tom mraku i zrači toplinom. U duši mu se ne ogleda ni trunka tame njegove kolibe, tame koja sve okružuje i robi. Da nisam znao kakva ga je nevolja snašla, mislio bih da razgovaram s nekim koga je jučer svladala tek jača prehlada, s nekim ko će već sutra ustati iz kreveta.
Došlo je vrijeme da idem. I dok sam pružao ruku da ga pozdravim za rastanak, ne mogoh izdržati a da ga ne upitam šta sanja, s kojim mislima liježe i s kojim ustaje, čemu se svome Bogu moli. Pitao sam ga očekujući da će mi reći što bih i sam na takvom mjestu odgovorio. Mislio sam da će kazati kako želi da ozdravi, da prohoda, da će htjeti novi život, poželjeti pobjeći iz postojećeg. A on, bez imalo razmišljanja, onako spontano, s anđeoskim izrazom lica i očigledno iz srca, smireno odgovori: “Moja najveća želja, jedina molitva koju molim je da nekako smognemo novaca, pa da moj brat pođe u srednju školu, na koledž”.
U tom času mene prođoše trnci, samo što ne zaridah pred tim unesrećenim mladićem. Mladićem čija je ljubav za drugog veća od njegove neizmjerno velike mizerije, veća od želje za životom, veća od ljubavi za samog sebe.
“O Bože, ko je ovo preda mnom?!”, zapanjeno vrisnuh na sav glas, na svom jeziku, njemu nerazumljivom. I u istom trenu shvatih da mi se u liku Joshuae ukazao sami Bog. Da mi je htio poručiti kakvu to ljubav On u srce moje usaditi hoće.