piše: Marijana Dokoza
Ne bih se usudila izdizati sebe među ljudima
Bila bih krivično gonjena od svoje savjesti
Predbacile bi moje misli
Svu tu moju egoističnost
Ali, usuđujem se moliti svoju nutrinu,
Izdvojiti je od ostale moje nutrine
Neka odrekne se onog dijela tebe
Koji pluta mojom uzavrelom krvlju
Tu krv uzdižem do besvijesti
Umačem ruke i perem ih prljave u bistroj kiši
Mučim se sa savješću
Uništavam sebe
Osjećam bol
Tmuran, ali svježi čas jednog početka sasvim neshvatljivog
Tko bi nas ovakve znao voljeti!
Nerazumljive u svim bolima ljudskim
Osjećam snagu
Ali nije moja, već vidim joj trag
Utirem put prema valovima krvi
Koja se ipak bistri dopuštajući mi razjarenost
I s njom se borim
Da ne uzdignem sebe između drugih
Iako osjećam potrebu uzdignuti se
Ostajem među njima
Krv moja nije nego samo krv
Moja je i ne uzmognem je odgrnuti
Zagrćem se njome
Mojoj vrelom krvlju