Marijana Dokoza
Tražim spas od nevjerojatno umornih stvari
U vrijeme kad se odmaraju i najtužniji stvorovi
Bilo bi nemoguće tražiti pjesme i note
Samo u mojoj svijesti rađene
Ne posjećujem noć, a zorom se budim
U sasvim tuđim svitanjima
Gdje se vijore tuđe zastave
Pod suzama srdaca umivene plaču
Osjećam nevjerojatno umorne stvari
U satima koji mi nailaze
Zar bi se trebala bojati
Bolesti svakidašnjice u umornim stvarima
Zaista bih sada trebala prestati razmišljati
Jer misli mi nisu od shvaćanja sretnih
I sreća je stigla, ali se ne osjećam nje
Samo umornih stvari
Gospode,
Nevjerojatno se umorih od umornih shvaćanja
I ne pomažu mi krila poslana od anđela
Gospode,
Proći će i ovaj trenutak satkan od umornih stvari
Svetče, sruši mi unutrašnje slike
Nožem kojeg držiš u ruci,
I okupaj se u mojoj čistoći koju si načinio od bijelih labudova,
Da me prate, dolje niz rijeku.
Sunce mi je uništilo kuću
Koju sam sagradila od leda,
Tamo gdje su bila zrcala postavljena,
Nestali su svi moji odrazi.
I dobro je jer nastaje novo doba,
Naše.
I ja koja sam iluziju grlila,
Sad se priklanjam snovima na javi.
snažni stihovi