Sven Adam Ewin
– Nešto razmišljam draga: naše sunčane sjene,
Ja ne znam što je njima? Jedna od druge bježi.
Moja sjena muškarca i tvoja sjena žene,
Čim se dodirnu rubom, jedna na drugu reži.
Ti odgovora ne znaš. Pa pitaš sjenu svoju.
Sjena ko sjena, šuti. Ja te zagrlim s leđa.
– Pitaj je sada, mila. – A ti se ljutiš: – Koju?
Sada je na njoj tvoja. To moju sjenu vrijeđa.
Vidim da nije dobro. Ljuta si poput zolje.
Pa prođem ispred tebe. Ti me zagrliš straga.
Opet sjena na sjeni. No sad je moja dolje.
– Što kaže tvoja sjena? Je li sad bolje, draga?
Na kraju priđemo si. Nježno. Licem u lice.
I obje nam se sjene zagrle sučelice.