tekst: Julijana Matanović
Sezona je šumskih jagoda. Pogled na njih, već trinaest godina, vraća mi istu sliku. Slika bi trebala biti popraćena znakićem „tužno“. Pod uvjetom da mogu vjerovati u emociju koja se iskazuje pritiskom na tipku za ponuđenu osjećajnost.
Moja slika može se upotrijebiti i kao motiv u „prustovskim“ štivima, i kao motiv u pričama za djecu, i kao motiv u raspravama koje propituju identitet. I sa svim tim motivima ja bih mogla izaći na kraj. Teško mi je samo u trenutku kad za slikom šumskih jagoda posežem u posve drukčijem kontekstu, u implicitnoj polemici, u žanru koji mi ne pristaje dobro. Ne pristaje mi dobro, na isti način na koji mi ne pristaju pravi ženski kostimići i visoke potpetice.
Na fb se ovih dana nižu slike šumskih jagoda. Praćene su nježnim komentarima. Ne krijem da mi se sviđaju. Zahvalna sam svima koji su imali priliku uslikati ih i podsjetiti me. Meni vratiti moje. U nekim drugim objavama, građani se ljute na urbanističke planove, na intervencije u gradu koji je već četvrt stoljeća upisan i u moju osobnu kartu. I koji volim. Volim Zagreb, iako sam zaplakala na desnoj obali njegove rijeke. Oni koji se ljute, u pravu su. Međutim, ljutnju ponekad usmjeravaju na pogrešnu adresu. I dok oni to čine, meni pred oči iskaču šumske jagode. Zašto? Odgovorit ću svojom slikom.
Prvi su dani lipnja, godine 2005. Vozim prema Sarajevu. Nekoliko kilometara prije Kaknja, uz cestu stoje djeca i prodaju šumske jagode. Troje ih je. Sama sam u automobilu. Zaustavljam se uz njih. Jagode su u bijelim kanticama. Natpis na posudama je na njemačkom jeziku. Miješana marmelada. Pomišljam kako je marmeladu donio neki rođak, u velikoj plastičnoj torbi, baš u onakvoj u kakvoj je moja majka – dolazeći na urlab – donosila slatkiše, banane i finiju monduru.
„Ti si iz Zagreba?“, upitalo me, u glas, njih troje. Djevojčica i dva dječaka. Djevojčica je bila sitna. Lice joj je bilo „zamusano“ jagodama. Jedan dječak bio je samo malo viši od nje. Drugi, i najstariji među njima, znatno. Pitali su i prije nego što sam objema nogama izašla iz auta. Nije ih zanimao ni model vozila, ni najviša brzina koju može postići. Sagnuli su se do registracije. Nijemo su buljili u dva slova; Z i G.
Djevojčica je kažiprstom prelazila preko njih. Ne znam je li skidala komadiće blata, ili je milovala naznaku grada. „Jesam, iz Zagreba“, odgovorila sam i nastavila: „Hoćete mi prodati jedan kilogram, idem u Sarajevo?“. Otkrila sam im kamo idem premda me i nisu pitali. Njih je jedino zanimalo mjesto iz kojeg sam došla. „ A kolko ćeš bit tamo? Bilo bi bolje da kupiš kad se vraćaš, da ne propadnu. Ovako će ti potrunut do Zagreba“, savjetovao je Viši. „Kupit ću i sad, i u povratku“. „More, al sigurno ćeš kupit i onda?“, bili su uporni. „Hoću. Bit ćete ovdje u nedjelju?“, izrecitirala sam.. „Nismo mislili. Nedilja je, al oćemo. Volimo da odu u Zagreb.“
Dok sam novčanicu spuštala na dlan Višeg, on je ponavljao: “I stvarno je žena iz Zagreba, iz Zagreba.“ Zatvaranje automobilskih vrata popratio je djevojčičin dovik: „Jel tam ona velka žuta zgrada u kojoj žive glumci s televizije.“ Kroz poluotvoren prozor odgovorila sam joj: „Da, kazalište, je, je “. Niži dječak je rekao Višem: „A zašto nije kupla plavu limuzinu, ko Zagreb?“
U nastavku vožnje razmišljala sam o tome kako sam sada prvi put rekla „da sam iz Zagreba“. Pitala sam se jesu li djeca u mom odgovoru zamijetila neodlučnost. Ili su se samo divili činjenici da nekomu može biti darovano živjeti u gradu njihove čežnje?
Nakon dva dana stajali su na istom mjestu, u istoj odjeći, unatoč tome što je temperatura bila puno niža. Prelazila sam cestu dok je Viši doviknuo: „A jesil i rođena u Zagrebu?“ Zastala sam na pola prometnice i počela dvojiti hoću li nastaviti, ili se vratiti do automobila. Kamion koji je nailazio iz smjera sjevera nagovorio me da potrčim tamo kamo sam pošla. Zaledila sam se pred njima i pokajnički im priznala: „Ne, rođena sam u vašoj zemlji, ali živim u Zagrebu.“ „Pih, znao sam“, prokomentirao je Viši. „Na ti jagode“, rekao je Niži. „A voliš ga ipak, iako se nisi rodla u njem? “, nelagodu je pokušavala ublažiti Djevojčica. „Da“, rekla sam gledajući je ravno u velike smeđe oči. Bile su tužne i uplašene i sličile su na oči moje kćeri u trenutku kada se u bajku uvlači zao junak. „Nije to isto, džaba ti sve“, nije popuštao Viši. Htjela sam ih pitati za imena, za adrese, ali sve mi se – osim pozdrava – činilo preblagim melemom za ublažavanje njihova razočaranja.
„Nikako da čoek upozna nekog rođenog pravo u Zagrebu.“, izgovorio je Viši. Rekao je to umjesto „Zbogom“.
I dok čitam komentare kako su za devastaciju našeg prelijepog glavnog grada krive tisuće i tisuće onih koji su u „naš Zagreb“ doselili iz zemlje u kojoj sam i sama rođena, oni koji su željeli bolje za svoju djecu znajući da će nježni dječji tabani – kad tad – dotaknuti preplitko zakopano zlo, mislim na njih Troje.
I znam, ljubav koju su oni osjećali prema Zagrebu – kao mjestu najljepše bajke i nevine mašte – izbrisala bi sve one komentare. A oni koji su te komentare napisali, ne bi to učinili da su samo jedanput vidjeli lica te djece u trenutku dok oni izgovaraju „Zagreb“.
Njih Troje sada su već odrasli ljudi. Možda danas i žive u gradu o kojem su sanjali dok su brali šumske jagode. I ako je tako, sigurna sam da i njih boli rušenje magnolije i platana. Baš kao što boli i mene koja sam prohodala u avliji kroz koju danas prolazi granica Federacije i Republike Srpske. Kuća mog pokojnog oca je u prvom, a bunar u drugom dijelu Države. Na međi je jorgovan. Njega je posadio moj ćaća. Divio se ljubičastim cvjetovima i nije dopuštao ženi da otkine ni najmanju grančicu. Moj Iljkan ne bi posjekao svoj jorgovan ni zašto na svijetu. A bio je Bosanac i volio je tu nesretnu zemlju kao svoju dušu.