Marica Žanetić Malenica
„Ionako ćemo svi u prah,
to jedina je pravda“,
reče čovjek hodajući ulicom
pogleda tupa, izgubljena,
i ulovi mi raštrkane misli
svojom praznom udicom.
.
On ode u nepoznato,
ja nastavih o prolaznosti,
o pravdi, o pepelu i prahu,
svemu što reče
to lice borama opečaćeno,
o njegovu i mojemu strahu.
I krenem na mjesto sretnije
od ove sive ulice
kojom nesretne duše lutaju,
da u domu svom nađem mir
i čarolijom sve to ulično blato
pretvorim u ljubav –
jedino čisto zlato.
(iz zbirke „Žena svojih godina“)