piše: Dražen Radman
Da nije bilo onog sna jedne moje tete iz 1943…
Da moj otac nije otišao na onaj ples i sreo moju majku…
Da sam one davne večeri za sekundu bio sporiji…
Da je onog dana autobus, u kojemu sam bio, nakon okretanja na cesti i udara u znak (na slici, prilog Dalmatinski portal, op.u.) skliznuo u provaliju…
Da sam prošle godine, izbjegavajući sudar, udario u stup, a ne prošao između stupa i stabla…
Da sam, također prošle godine, čekao još jedan dan za otići liječniku…
Da, zasigurno ne bih danas ovo pisao.
Zapravo, kad malo zastaneš, pravo je čudo što je bilo tko od nas danas ovdje.
Život je čudo. Disanje je čudo. Hodanje je čudo. Gledanje. Vjerovanje.
I davanje, primanje, razumijevanje, opraštanje, dobrohotno razmišljanje…sve su to čuda.
Biti svjestan da ne postoji garancija za naš život. Biti svjestan da postoji Bog koji ima svrhu za svaki život i zna tko, što, kako, zašto, kamo, kada…makar ne razumjeli neke ili mnoge stvari.
I današnji dan je čudo. Pa neka je vani sivo i kiša je… Hvala ti za sve, Bože. I za sunce i za kišu. Jer sve ima svoje…
foto: Dražen Radman
