PRIČA IZ SAMOIZOLACIJE

piše: Ljerka Toth Naumova

Skopje/ Živimo svoje neizvjesne živote u vrijeme kada je u tijeku globalna epidemija Covida-19. Sjedim na verandi moga stana na 12. katu velike zgrade  u samoizolaciji u Skopju. Pogled na veliki park i dječje igralište, predivne aleje drveća, šarenilo cvijeća i zelenilo trave.

Ali, ovih dana strašna tišina na praznom šetalištu. Nalazimo se u karentinu koji traje 80 sati. Poneka ptica proleti i začuje se cvrkut. Pas u daljini zalaje i opet tišina. Nema buke s dječijeg igrališta i škripe praznih  ljuljaški.

U ušima bol od zvuka tišine. Sama sam sa svojim mislima. Razmišljanje  osvaja um i vječna deviza koja me vodi: “Život ti daje onoliko koliko očekuješ od njega.”

Shvatila sam da i u ovim teškim vremenima pandemije moram uživati u životu. Kao iz daljine slušam glas moje neprežaljene mame koja mi govori:

„ Dijete, u najtežim trenucima života može te samo rad spasiti!“

Postoji mnogo pozitivnih stvari oko kojih sam počela razmišljati osobito kada je u meni ta kreativnost a kritičari kažu i „talent“ koji godinama unosim u moj život. Treba koristiti taj izvor i spasiti se iz samoće.

Iza mene su 17 zbirki poezije. Već sam počela pisati stihove za novu zbirku. Nešto novo u mome stvaralaštvu – Stihovi u prozi. No, prije pandemije uvijek obveze i nije bilo vremena mirno sjesti i završiti knjigu. Stigla je sada mogućnost.

Sjedam za računalo, otvaram napisane pjesme, prepravljam, dodajem nove stihove…. I tako danima. Istražujem, griješim, igram na sigurno. Prolaze dani u strašnoj tišini, u karanteni za blagdane no, knjiga se približava kraju. Razmišljam danima o naslovu. Vrte se ideje, danima ih bilježim, proučavam i ipak se odlučujem za naslov “Zjenica bježi od zjenice“. Dozvoljavam si poslati rukopis u Zagreb za recenziju hrvatskim kritičarima. I te istaknute hrvatske književnice isto  su u samoizolaciji i brzo šalju pohvalne  recenzije.

U međuvremenu, odobren je projekt za prijevod romana za djecu „Duplići MA i LU“ od Ljerke Car Matutinović s hrvatskog na makedonski jezik. U zahtjevu sam izabrana za prevoditeljicu. Novi izazov u samoizolaciji.“Rad!“ „Rad!“ Svuda me prati odjek maminih riječ iako ona više nije među nama. Satima sjedim za računalom. Nekoliko rječnika otvorenih na stolu. Razmjena elektronskih poruka i puno razgovora na wiberu s književnicom Car Matutinović. Ponekad i znoj oblije čelo, a naočale se zamagle od usijane žarulje nad stolom. Izlazak na verandu i pogled u zelenilo i miris pokošene trave…

Zvon ulaznog zvona remeti tišinu. Tražim masku i rukavice. Spremna sam tako opremljena otvariti vrata. Dostavljač s maskom na licu i rukavicama predaje mi namjernice koje sam naručila preko interneta. Samo jedan kratki potpis i vrata se zatvaraju.

Sjetim se da je vrijeme za vijesti. Televizor grmi. Neka grmi, mislim u sebi. Dosta mi je samoće i užasne šutnje. Svakim danom sve više mrtvih i novozaraženih. Strah se uvlači u kosti od velikih brojki. Opet se vraćam računalu i prijevodu knjige. I tako danima, danima. Kao neki nezavršeni krug, kao neka neishodana putanja: od verande, računala. televizora, čitanja novina, razgovora mobitelom, razmjena elektronskih poruka s prijateljima iz dalekih zemalja diljem svijeta, čitanje izabranih knjiga.

A mala  uživanja ne prestaju.ni u samoizolaciji. Šaljice mirisne kave uz makovnjaču, orhnjaču, onu po bakinom  receptu. Možda nije isti okus kao kod bake u djetinjstvu, no bakina već požutjela teka s receptima uvijek budi ta sjećanja na sretne dane kada su moje bose noge gazile po vlažnoj travi moje rodne Slavonije. Nikako kavica bez  uživanja u slušanju   klasične glazbe.

Život  u izolaciji. Dani ispunjeni, planirani, organizirani. I evo, to traje mjesecima i kroz njih sam uspjela popuniti vrijeme 37. brojem glasila Hrvata izvan domovine. Dugo godina sam članica Zajednice Hrvata u RS Makedoniji  i glavna i odgovorna urednica novina „Hrvatska riječ“. S  članovima redakcijskog  odbora iz Skopja, predstavnikom Katoličke crkve Don Davorom Topićem, predsjednicima Ogranaka Zajednice iz gradova Kumanovo, Bitol, Ohrid i Struga već godinama ostavljamo tragove života i aktivnosti Hrvata.

Finacijsku potporu za čuvanje naše hrvatske riječi – našega identiteta  dobijamo preko projekata Središnjeg državnog ureda iz Zagreba. Ponosni smo na naše novine osobito u doba epidemije Covida-19. koje smo 2. mjeseca radili preko interneta i telefona što je zapravo bio jako naporan rad.

No evo, velika radost je držati u ruci novine “Hrvatska riječ”, prevedenu knjigu “Duplići MA I LU” književnice Ljerke Car Matutinović iz Zagreba i osjetiti veliko zadovoljstvo za dobijene recenzije  rukopisa mojih pjesama  u prozi koji čeka bolja vremena za objavu.

No, osim kreativnog angažiranja nastavljam u izolaciji i moj znanstveni rad kao magistrica ekonomskih znanosti. Već 12 godina sam konzultant u projektu Vlade RSM “Samozapošljavanje” u kome projektiram projekte osobama koje žele dobiti grant američke fondacije UNDP. kako bi počeli svoj biznis.

Dugi mjeseci u samoizolaciji. Shvatila sam, da ono što  želiš, dobijaš, samo, ako se tome sa srcem i željom posvetiš.