Od danas je online dostupna stihozbirka Sanje Milolože posvećena Ivi Miloloži uz 3. obljetnicu smrti. Skladatelj: Marko Jašek Predgovor: Sanja Bosak. Pogovor: Danijela Zagorec. Uredila i mrežno oblikovala: Sanja Miloloža.
Pogovor knjizi: Danijela Zagorec, prof. mentor
Zatečen sam postojanjem/ Nemiran kao šiba na vodi/ Miran kao hrast u šumi/ Stamen kao hrid u gori (Ivan Golub)
Nadahnuti stihovi 55 pjesama pjesnikinje Sanje Milolože odabrani za zbirku Ne postoji oluja plod su života sama, njegovih mijena, sljubljivanja s vlastitim olujama, a posebice i najviše s velikom boli koja je postala suputnik i koja usmjerava pogled, određuje udisaje, potrebu za samoćom ili društvom, koja nepogrešivo odvaja bitno od svega ostaloga uz neprekidno opažanje svijeta oko sebe, ljudskih uspona i padova, ali i prirode i njezine začudnosti, ljepote koja ne poznaje vrijeme i prostor. Zbirka je posvećena Djetešcu, divnoj kćeri Ivi kojoj autorica upućuje svaki svoj osjet, doživljeni titraj, osjećaj i majčinsku čežnju. Ljubav je tako utjelovljena u pjesmama, vrijednim riznicama majčine ranjene i bogate duše svjedočeći hrabrost i ustrajnost, čovječnost i jakost, krhkost i nježnost. Zbirku čine četiri cjeline: Ne postoji oluja, Pjesma za malene, Versi za glazbu, pjesme posvetnice i Oduvijek do vječnosti.
Autorica prvu cjelinu zbirke otvara pjesmom Pjesnicima upućujući je NJIMA, onima koji stihovima vješto pletu najfinije niti i napajaju se Božjim nadahnućem, čije su duše povezane s Djetešcem. Sveprisutna bol u pjesmi Na polju 313 postaje gotovo fizički opipljiva i snažna izranjajući između svijeća koje na grob stavlja otac i crvenih ruža, gdje zvjezdolomni mramor čuva crticu među godinama, gorku spoznaju da smo slabi i maleni, nemoćni i utišani uz krvavu prinebljenu žalost. Ljubav u punoj snazi, bezuvjetna i čista kao morsko plavetnilo, smještena u zaštićenom prostoru želje, ostaje trajno uporište i izvor nježnosti. I držimo se za ruke / Sijekući svijetle i osvježavajuće valove / I gledamo svoju radost u / kćerimajčinskom pogledu. Sanjivu pjesničku sliku, zanos i snažan osjećaj povezanosti prekida gruba stvarnost: A onda me oko gležnja uhvati morska trava, / peckava / i hladna / kao mramor. Slojevitost jezika i bogatstvo izraza snažno oslikavaju autoričina raspoloženja i intimna promišljanja pokazujući kako je Ljubav / ljubav sveprisutna, snažna i postojana.
Pjesma Ne postoji oluja, koja je posudila svoje ime cijeloj zbirci, poput dnevničkog zapisa, otkriva nemili događaj u Zagrebu kada je priroda pokazala svoju ljetnu ćud. Autorica navodi koji su dijelovi grada stradali, žao joj je života i tuđih boli. Žali i što Božje ime dozivamo / tek kad nam olujina / čupa stabla i odnosi krovove sa zgrada. Tako nas pjesma upozorava i savjetuje kako bismo uvijek trebali birati zahvalnost i uspravno hodajući, podnositi terete života, a snažan završetak jasno poručuje: Ne postoje oluje / za mater / bez / djeteta. Tu duboku istinu valja s poštovanjem pamtiti. Bol zaslužuje dostojanstvo i iskrenost. O tome progovara Trinaesta pjesma, obraćanje svima čije bujice fraza i riječi neugodno zaglušuju i nadglasavaju trenutak, kao i onima čije mlako tješenje produbljuje rane stvarajući nove. Da, nikako ne treba glumiti razumijevanje, ne treba izgovarati isprazne i suhe riječi. Tišina je dragocjena i često sama po sebi dovoljno rječita grleći duše kojima izrečeno postaje suvišno. Samo slušajte sa mnom moju kišu / dišite uz mene sućutno / i iskreno.
Autorica se često koristi motivima iz prirode uspješno ostvarujući pjesničke slike i prenesena značenja. U pjesmi Stablo života pojavljuje se motiv korjenastih stopala, koja nas učvršćuju na svim razinama, daju sigurnost krošnji koja je u dosluhu sa Suncem, a sve pred licem Božjim dok svemir pulsira. I stablo smokve našlo je svoje mjesto među stihovima, kao i grlica, vjetar, kiša… Priroda je nepresušan izvor autoričinih poticaja. Često je prisutan motiv ljubičaste boje, koja poziva na poniranje u otajstvo, a ujedinjuje dvije stvarnosti: „modrinu Duha i crvenilo čovjekova života; blagost Duha i oštrinu ljudskih čina.” Zlatna pak boja, u stihovima nadilazi materijalnu dimenziju predstavljajući vjernost, ljepotu i povjerenje. U Živom akvarelu autorica uprizoruje lijepog anđela zlatnih očiju i ljubičastih krila, koji je lijep i nasmijan iskočio iz akvarela, a nesvjesno nasta na njezinu stolu. Razigrana, dječje nevina i čista pjesnička slika u kojoj su anđeo i Djetešce blizu i kao da su jedno zapravo je filmična pa poželimo pružiti ruke u pjesmu i dodirnuti ih oboje. Gotovo sve pjesme prve cjeline Ne postoji oluja uokvirene su snažnim majčinskim osjećajima.
Šutnja se suprotstavlja vremenu vriska dok se bol zaustavlja u vanjskoj manifestaciji – sijedoj kosi nad mladim očima. Postoji stvarnost u kojoj se živi, ali i prava stvarnost za koju trebaju krila, stapaju se ritmovi cvrčkove pjesme, izvor jutarnje radosti s radošću oka Djetešca. Autorica spretno prepliće i spaja radost i tugu, zahvalnost i ranjivost, prolaznost i bezvremenost govoreći o nepresušnoj snazi ljubavi koja nije omeđena ovozemaljskim mjerilima. Djelujući kao odraz antičke inspiracije, pjesma Heliopolis odiše svjetlošću i lijepim prostorom, sve je prozračno, ali čvrsto i stabilno dok zrak titra od Sunčeva sjaja. Autorica se obraća Djetešcu sa zlatnim rezom duše, idealnim skladom i božanskim omjerom kao najsnažnijim doživljajem ljepote i najuzvišenijim umjetničkim dosezima. Sunčeva snaga i sjaj pouzdan su znak neprolaznosti. Motivacija nam postaje jasnija ako znamo da je Heliopolis nikad dovršen Ivin diplomski rad na Akademiji likovne umjetnosti.
Druga cjelina Pjesma za malene donosi novi tematski sloj, zaigrane stihove i razigranu rimu. Autorica svoj pjesnički izraz obogaćuje novim riječima koje „sklada” s lakoćom u ritmu živog jezika ostvarujući svoju izmaštanu stvarnost. Jer u meni živi Maštolina, / Zvjezdanica lunarnoga kova / Zbog nje svemir nije pustolina, / Maštopletom misao već nova. Sve je u bezbrižnom tonu, svemir se čini blizu kao i zvijezde i svemirska maglica, čaroban prostor igre. Tematski se posebno izdvaja pjesma Versika i pjesnik posvećena Sanji Bosak, ljubiteljici djece i pjesama. U neobičnoj dijaloškoj (dramskoj) formi razgovaraju pjesnik i Versika – pjesma. Na balogovski šaljiv način pjesnik moli pjesmu neka bude jednostavnija i neka samu sebe otključa kako bi postala jasna i razumljiva. Pjesma mudro odgovara: A TO ŠTO SAM KATKAD SKRIVENA / U ŠIFRE ILI SIMBOLE, / NEMOJ DA TE OBESHRABRI / PJESNICI TO VOLE. otvarajući put novim značenjima, metafore su šifrirani pjesnički jezik koji obogaćuje svakoga tko s pjesmama prijateljuje.
Versi za glazbu, pjesme posvetnice naslov su treće cjeline zbirke namijenjene uglazbljivanju. Duhovno ozračje pjesme Od svjetla Tvoga dotiče čitatelje lirskim monologom, a svjetlost molitve autoričin je oslonac i prostor sigurnosti. U mome žiću izvor u suši / iz duše Riječi svjetlost me liječi. Ljubav – prisutnost, pokretač, najčišći izvor utjelovljen u nadi očituje se u svakodnevnom traženju višeg smisla oblikovanog riječima: Dalo je nebo meni anđela. Dio pjesama autorica je posvetila bliskim i dragima osobama koje su obogatile njezin život i koje zaslužuju posebnu lirsku pažnju. Među pjesmama posvetnicama mjesto su našle i pjesme posvećene Mariji Jurić Zagorki (HRABRA MALA DJEVOJKA, / ODUVIJEK JE BILA NEŠTO), Antunu Gustavu Matošu (U Zagrebu bijelom on na Strossu sjedi / Pod starim lampašem, njegov trag ne bliedi!) i Ivani Brlić Mažuranić (Jedan djed i dah davnina / žive iskre iz kamina, /mali šegrt, čizme, pjesme, / pisma majci, čudne česme). S posebnom je pažnjom i poštovanjem autorica portretirala te naše svevremenske virtuoze riječi i stiha koji su ispisali zlatne stranice hrvatske književnosti.
U četvrtoj cjelini, kojom je zaokružena ova iznimna zbirka, riječ je o pjesmi Oduvijek do vječnosti koja zaslužuje biti izdvojena. Bol prosijava između stihova, leti do neba u prozračnosti sna i začudnosti gorke istine. Ova pjesma još jeca tražeći ukradene trenutke i oduzeto vrijeme. TI SI MOJA / O, TI, TI SI MOJA / ODUVIJEK DO VJEČNOSTI. Završni stihovi zbirke ujedno su i nijemi krik, svjedočanstvo istine o neraskidivoj vezi majke i djeteta koja ne poznaje ovdje i sada već prelazi u drugu dimenziju, a sve napisano i sve što čuvaju bjeline ostaje trajno u svakom čitatelju.
Sanja Miloloža ovom je pjesničkom zbirkom potvrdila svoj istančani dar – urođeni osjećaj i smisao za jezik uspješno uranjajući u zreli poetski izraz. Najteže je životno iskustvo oblikovala u stihove, zaustavljene trenutke boli, čežnje i prisjećanja svega proživljenoga. Bez patetike i traženja sažaljenja, vjerno je i iskreno (što li je ljubav nego istina) opisala sve što se po obroncima njezine duše taložilo i slijevalo, što je dozrijevalo i iskrilo. Možemo to prepisati jakosti i snazi dobivenoj s nebeskih visina i velikoj nadahnjujućoj Ljubavi, sveprisutnoj, prozračnoj, zlatnoj i ljubičastoj. Autoričine su pjesme žive i mirisne, pokazuju iskričavo svoje boje i ritmove, ponekad su zaigrane i glasne (divno je što su neke od njih uglazbljene a da ostale još čekaju svoje melodije i aranžmane), a ponekad su šutljive noseći tiho svoje rane i terete.
Autorici, dragoj kolegici, Sanji želim još mnogo ispisanih stranica i novih nadahnuća, koja će pretočena u stihove svakom čitatelju obogatiti dušu i postati živom slikom u trajnom sjećanju – poput sunčane ljuljačke na kojoj se njiše ljubičasti anđeo i bit će tako dok je svijeta jer nijedno putovanje nije završeno.