tekst: Mirjana Blašković
.
Kao da je suosjećalo s nama, ovo ljeto godine 2020. pa je i danas kišom utišavalo želju za ljetnim godišnjim odmorom, uvijek planiranim i željno očekivanim, osobito od nas koji živimo van domovine.
Za nas godišnji nije samo odmor od svakodnevnih obveza, uživanje u moru i suncu, već i prilika da posjetimo svoje najbliže, svoje roditelje, braću, sestre, prijatelje, drage ljude, koji su unatoč udaljenosti dio našeg života.
No, COVID 19, zvan Korona, sve je to stavio pod upitnik, ove godine 2020. kao ni jedne prije i zauvijek promijenio naše živote.
Nekima je godišnji pod upitnikom zbog ovdje poznatog “Kurzarbeita”, a drugi koji su godišnji i dobili, i sami svjesni situacije, a pomalo i upozoravani od strane poslodavca i radnih kolega na pogoršanje epidemiološke slike u Hrvatskoj i njoj susjednim zemljama, još uvijek razmišljaju hoće li preko granice.
.
U početku smo još bili optimistični, ali sada, kako vrijeme odmiče, biva nam sve jasnije da se polako gušimo pod plaštem ovog “Korona kralja”. Zdravim razumom ispunjavamo sve one mjere samozaštite ali isto tako, zdravorazumski shvaćamo da i u slučaju korone vrijede dvostruka mjerila.
.
Pa tako, obični smrtnici se puno lakše zaraze, teže se oporavljaju a i puno lakše prenose ovu virozu.
Ako i nemate simptome uvijek postoji mogućnost da ste “asimptomatični” pa tako osjećaj krivice je tu, htjeli vi to ili ne.
.
Kao što je rekao Ivo Andrić, tko će nam u ovom slučaju “posvijetliti na putu povratka” i veseliti se našem dolasku? Ili će na nas izbjegavati i gledati u nama potencijalnog prijenosnika bolesti?
Isto bi se moglo dogoditi i na povratku na naša trenutna mjesta prebivališta.
.
Nakon što smo “ostali doma” i proljeće proveli na balkonu, sada moramo “biti odgovorni” i ljeto provesti, najbolje – ponovo na balkonu.
Brojeve, statistike, pronalazak lijeka prepustit ćemo znanstvenicima, a mi ćemo moliti Boga da ostanemo zdravi i nadati se da će ovo vrijeme neizvjesnosti biti uskoro iza nas.
.
U nadi i želji da će svatko uspjeti iskoristi godišnji na najbolji način, odričem se i sunca i mora. Želim samo otići do rodnoga kraja, do moje Slavonije. Doživjeti trenutak kada autom siđem sa autoputa, odbrojavajući minute i kilometre, i potrčati majci u zagrljaj.
.
Pitam se tražim li previše i hoće li to biti moguće ove 2020.godine, koja je u mnogo čemu iznevjerila ne tako velika očekivanja nas “malih ljudi”?