Igor Divković
Ležeći u travi
Doplovio je,
kao i drugi.
Iskrcao se,
kao i drugi,
ali
nije,
kao i drugi,
grlom u jagode.
Naslonio se
na murvu
u mraku,
njušeći
srijeću u zraku,
žvačući žvaku,
žvačući žvaku.
Zjevao je,
pjevao je,
čekao je
na mjesečini,
ah na mjesečini.
Kada je
došla,
do zore ju je
uvjeravao,
kako se,
u zvijezde,
najlakše,
gleda
ležeći u travi,
ležeći u travi.
Sjajila je
Venera,
nebo je njeno
bilo,
dok ju je ljubio
po vratu,
otvorilo joj se
krilo.
Iza ponoći
Dok
psi
laju
na lunu,
ćuk
ćurlika
na žunu,
čunak
čunku
naslonio
na čunu,
hm,
karavane
prolaze…
Dok
lišće
šuška,
šumi,
kum,
kumuška,
pjevuška
kumi,
laki leptiri
lagano lete.
Zvijezde u nizu,
nebo preblizu,
nebo je prenisko
za bezimeno dijete…
Kaubojska tragedija
Jedan
vranac
nikako
nije
mog’o,
k’o drugi
konji,
navići se
na mamuze,
na lanac.
Još,
kao ždrijebe,
navikao se
na ždrijebicu
mladu
i
dići
svečetiri
u
hladu.