OSVETA

Pitanje vječno: Tko je ubio moga oca?

piše: Zvonimir Mitar

Moj pokojni  otac Stjepan Mitar, od svoje 7. ili 8. godine života, do ženidbe s mojom majkom, živio je u Slavonskoj Orahovici, a onda je prešao u Osijek, gdje sam se ja rodio 1941. godine.

Bio je vrlo sposoban i u Osijeku je imao prijevoznički ugovor s Gutmanovom željeznicom, a imao je i trgovinu i gostionicu.

Kada je 1943. godine  Italija kapitulirala, počela je kuni rapidno padati vrijednost i otac je, pun kuna, otišao u Orahovicu, da ih zamijeni za materijalna dobra; hranu, žito, vino i slično.

Tada su u Orahovici bili partizani, uglavnom Srbi, ali u stvari mještani koji su ga poznavali i kad su «namirisali» novce, odveli ga u susjedno srpsko selo Duzluk, odkud se nikada nije vratio.

I sad: tko ga je ubio?

Partizani, Srbi, ali ne neki nepoznati, od ne znam kuda, nego Orahovčani, njegovi sumještani koji su ga od djetinjstva dobro poznavali.

Tu grupu koja je odvela moga oca u srpsko selo Duzluk, iz kojeg se nije vratio, predvodio je izvjesni Simo, partizansko ime Ćamil, koji je poslije rata imao gostionicu „Kod sunca“ u Osijeku, na uglu Sunčane i Desatične ulice. Prezime sam mu zaboravio, a prijatelj koji mi je svojevremeno rekao njegovo prezime, Ljudevit pl. Rajzner – Puba, nažalost je umro i nitko od Esekera mi kasnije to prezime nije znao reći.

S dvije godine sam ostao bez oca i odrastao s majkom, koja se nikad više nije udavala, iako je bila i mlada i lijepa i pametna, ali je govorila: «Lako bi meni bilo naći supruga, ali nije lako mojem sinu naći dobrog oca». Umrla je relativno mlada u 65. godini života.

Preko puta od gostionice „Kod sunca“, iz dvorišta Učiteljske škole, kao osnovnoškolci smo, dvojica mojih kolege i ja, istovremeno praćkama naciljali svaki na jedan od tri prozora gostionice, razbili sva tri prozora i preko dvorišta Učiteljske škole «zbrisali» na drugu stranu, u drugu ulicu.

To je bila moja dječja osveta za ubijenog oca.