piše: Sonja Breljak
Berlin/ Pitaju me prijatelji i poznanici, pa i ne poznanici, jesam li bila i kakve su to subotnje demo u Berlinu s preko milijun sudionika? Nisam bila (i ne bih!) a niti u obitelji, među prijateljima ili kolegama na poslu nemam nikoga tko je bio. Pogledah fotografije, video, diskusije, rasprave o točnom broju sudionika i pravim i krivim fotografijama, polemike, pročitah brojne fejs objave, pa mogu zaokružiti razmišljanje na tu temu.
Subotnje demonstracije u Berlinu koje je organizirala “Querdenken 711”, održane su pod motom: “Das Ende der Pandemie – Tag der Freiheit”/ Kraj pandemije – Dan oslobođenja.
Mjesto gdje su održane dobro mi je poznato. To je duga ulica 17. juni koja vodi od Brandenburških vrata do Victorije, Spomenika pobjede. Dugi niz godina stanovala sam u Leipziger Strasse kroz koju su na putu prema 17. juni prošli brojni maratoni (prva bih s balkona ugledala i fotografirala vodećeg maratonca) utrke, parade ljubavi i protesti protiv koječega. Pa u nekoliko navrata s balkona sam mahnula i vlastitoj djeci koja su hodala u redovima demonstranata zalažući se za pravo ove ili one slabije skupine društva (žene, migranti, radnici) koja treba potporu. Jer, demonstriranje je sloboda, nenasilan oblik izražavanja volje, mišljenja i stava zacrtan u Ustavu Savezne Republike Njemačke.
Sad, dosta toga izmijenilo se u našim životima dolaskom ovog čudnog virusa pa su i društvena pravila, u službi zdravlja, dobila svoje antivirusne okvire.
Subotnje demonstracije okupile su čudnu mješavinu sudionika: od nevjernika da bolest uopće postoji, protivnika cjepiva, protivnika uvedenih mjera zaštite, zaštitnih maski, zagovornika teorije zavjere, državnog manipuliranja, medijskog pretjerivanja, običnih građana koje zbunjuje neizvijesnost ili kratkoća izvijesnosti, ljubitelja okupljanja i zabava pa do ekstremnih desnih grupacija.
Okupio se znatan broj. Organizatori su preko društvenih mreža “provukli”, vijest o nevjerojatno velikom broju sudionika, čak preko milijun a ponegdje se dalo pročitati i do dva milijuna. Ili barem vijest da je policija potvrdila broj od više stotina tisuća. Danas već potvrde i izjave, od toga ništa nije točno. Policijskim uvidom i pregledom videa i fotografija načinjenih iz zraka, broj sudionika utvrđen je i sveden na najviše 20 tisuća. S obzirom na 80 milijuna stanovnika ove države, na 4 milijuna stanovnika ovoga grada, brojka se i ne čini tako velikom.
Ne znam po čemu bi ovo bile “anti corona demo”, prije bi se mogle okarakterizirati u suprotonom smislu jer bi mogle vrlo lako uskoro biti uzročnikom povećanog broja oboljelih. Naime, sudionici nisu poštovali mjere distance i zaštitnih maski, pa je na koncu, u kasnim popodnevnim satima, policija prekinula događaj. Pošto su i sva druga velika okupljanja i događaji, ograničeni ili otkazani, glavna tema je sad, je li uopće i trebalo odobriti održavanje okupljanja za koje se već i prema najavama moglo predvidjeti sa zdravstvenog stajališta, neodgovorno ponašanje. Sudeći prema raspravamo moglo bi to sad rezultirati pooštravanjem mjera prema takvim događajima koji su, unatoč slobodi demonstriranja, u suprotnosti sa zdravstvenim propisima u ovom posebnom vremenu. Sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinje ugrožavanje zdravlja drugih.
Kraj pandemije, kaže moto demonstranata. Bilo bi to dobro. samo, bojim se da do tog kraja i nećemo doći organiziranjem okupljanja koja nose rizik lakšeg prijenosa virusa i mogućeg poništavanja svih dosadašnjih dobrih rezultata. Nisam za paniku i pretjerivanje, svakodnevno javno prebrojavanje žrtava, oboljelih i izoliranih ali jesam za propisane mjere, onaj minimum koji se od nas traži: fizička distanca, pojačana higijena, zaštitne maske u javnom prostoru, trgovinama i ustanovama. Pa, ako se radi nepoznavanja izvora i različitih oblika bolesti, ponekad i tapka u mraku ili se donose pogrešne mjere, nisam pristalica zagovornika teorije o zavjeri, niti državnog manipuliranja. Činilo se koliko se znalo i umjelo. Uz dobre namjere sigurno je bilo i puno grešaka.
Istina, korona je promijenila i formu i sadržaj naših života. No, meni nije problem staviti zaštitnu masku u trgovini, podzemnoj željeznici ili autobusu. Nije mi problem održavati fizičku distancu, ne rukovati se. Meni nije problem ne otići, niti podržati velika okupljanja poput i subotnjeg, koja ne poštuju propisane mjere i koja bi jedan strah da zamijene stotinama drugih.
A ako mi ipak ova situacija ponekad i dodije te mi zafali opuštenost života i naša druženja, zabave i putovanja od prije virusa, ja otvorim tekst našeg misionara Ivice Vrbića koji je na službi u Boliviji pa emotivno doživljavam muku tamošnjih stanovnika s virusom i neimaštinom.
Čekam te organizatore i demonstrante koji će jednom masovno i uporno protestirati protiv rata, mržnje, gladi i siromaštva bilo gdje i neće se smesti dok taj “virus” ne nestane s lica zemlje. Ja bih u njihove redove!