tekst: Sonja Breljak
Berlin-u mislima sa Zagrebom/ Povijest se sjeća više takvih potresnih događaja koji su poput ovog jučerašnjeg, uznemirili i ostavili i materijalnog traga, poput primjerice onog razornog iz 1880. godine, jačine 6,3 po Richteru.
Razumljivo, moje ljudsko sjećanje nema te dosege, pa me vodi tek do listopada 1969. godine kad je Banjaluku pogodio potres jačine 8 stupnjeva po Merkalijevoj ljestvici. Tresti je počelo baš na moj osmi rođendan a udarilo svom jačinom dan iza, 27. listopada. Bilo je 15 mrtvih i preko tisuću povrijeđenih i polusrušeni grad je dugo, dugo liječio rane.
Pričao mi je i moj kolega, urednik i suosnivač Hrvatskog glasa Berlin, pokojni Emil Cipar, kako nikad nije zaboravio doživljaj, koje li slučajnosti, na njegov 18. rođendan, 13. travnja 1964. kad se Slavonski Brod tresao na 5,6 Richterove ljestvice. Uz dvije žrtve, grad se, kao i cijela Slavonija, od velikog razaranje, dugo oporavljao.
Sjećam se i novijih doživljaja. Prije rata, kao studentica, pa poslije rata, za boravka na moru i u Bosni, u stanu dragih roditelja, u nekoliko navrata nas zatreslo. Bili smo na šestom katu zgrade kad je zatreslo i zatutnjalo. Cijela zgrada se pomjerila u jednu stranu a činilo se kako to pomjeranje, tih deset sekundi, traje beskonačno, i onda se, uz jezivu škripu, vratila natrag u normalan položaj. Meni se činilo kako tom putanjom zgrade, putuje i moj cijeli razum. U ovih naših 26 godina boravka u Berlinu, nije se niti jednom zatreslo tlo.
Juučerašnje potrese u Zagrebu, doživjeh izdaleka. A opet vrlo blisko. Telefon mi je označio dolazak fotografija u 7 sati i 20 minuta. javlja i šalje kolegica i prijateljica iz Zagreba i ja sam u to nedjeljno rano jutro, potpuno budna. Kakav početak dana!
I ja pišem, objavljujem i pitam, kako su, gdje su, što se događa…Činim maleni medijski most, nastojeći objaviti točne a korisne informacije, telefonske brojeve…
“Prvi je bio u 6,24, prilično jak, sve se ljuljalo. Drugi, nešto slabiji uslijedio je u 7,04.”
“Bilo je stravično… ljulja se kuća, vrti ti se u glavi, mozak se na kratko pritaji i preživiš sve to.”
“Petnaestogodišnjakinja je povrijeđena, bore za njen mladi život. Centar grada je najviše stradao. Meni su poispadale stvari s polica iz kupaone i soba pa ostavljaju dojam nereda preko kojeg preskakujem te su malo napukli zidovi. Sam osjećaj u 15 sekundi potresa je vrlo neugodan i djeluje dugo tako da je metar vrlo rastezljiv pojam, djelovalo je kao da traje satima. Sada je mirno, utvrđuju se i saniraju štete a nadam se da je tu kraj te da neće doći novi. Čekam da ovo vrijeme s koronom a sada i s potresom što prije prođe i da se sve nekako vrati u normalu.”
“Svi smo na nogama, sve službe su sjajne, volonteri, vojska, Civilna zaštita, hitne službe vatrogasci, policija i dr. su se u roku 5 minuta organizirali i priskočili. Vojska ugrađuje grijanje u šatore ispred bolnica za oboljele od korone. Jedna 15ogodišnja djevojčica je, nažalost, kritično. Ozlijeđena je bila teško, nešto se srušio na nju u krevetu. U centru se ljudi ne mogu vratiti u stanove, dijeli im se hrana i traži hitan smještaj. Jedan dio će u studentske domove. Radi se građevinski pregled zgrada.”
Tako mi pišu prijatelji, suradnici iz grada po kojem sam slobodno i sretno šetala prije dva tjedna… Dva tjedna! A kao da je bilo prije dvije godine, tako se čini dalekom ta sreća. Ne dajte se prijatelji, ne daj se Zagrebe!