Iz novinarske bilježnice
piše: Sonja Breljak
Naslov ove kolumne mogli bi potvrditi posebno u ove dane. Baš je takvo vrijeme. Vrijeme za razmišljanje. Započelo prošloga tjedna vrijeme korizme. Vrijeme priprave za Uskrs. Svojevrsne duhovne obnove. I razmišljanja. O sebi. I drugima. Kako je drukčije moguće doći do spoznaje. Do zaključaka. Do obnove. Promjena. A potrebne su i pojedincima i šire, obitelji, zajednici, društvu…
Volim korizmene dane. Istina, božićni su radosnijega ozračja. No, volim tišinu i mir korizmenog vremena. Molitve, čitanja i duhom ispunjene tekstove u vrijeme obreda Puta križa. Uvijek sam posebno dotaknuta. Osjetljiva. Na razmišljanje potaknuta. Što kod nas i nije uvijek dobrodošla „disciplina“.
Kad saberem „dva i dva“, nije baš uvijek zgodno razmišljati. Imati mišljenje. Ono, jest, hvale vas ljudi ako mislite kao ostali, kao oni. Tapšu po ramenu ako se slažete s njima. Ugodno je to. No, mislite li nekako posebno, drukčije, imate li stav o kojem društvenom pitanju imalo drukčiji od trenutnog prevladavajućeg, eto prigode za osjetiti kako to izgleda ići uz struju. Mase ili vremena, svejedno.
Ne kaže li se ono, kako, ptica koja prva propjeva… ili tako nekako slično. Mogli bi se u ove korizmene dane poučiti i toleranciji različitoga. Tako smo stvoreni, različiti između sebe, likom, stasom, glasom, spolom, sudbinama, životom, mišljenjima, stavovima…
Toliko je raznolikosti na svekolikom ovome svijetu. Razmišljam, bio bi vrlo dosadan i blijed da nije toga. Zamislite svijet u kojemu postoji samo jedna vrsta cvijeća ili životinja, jedna boja, ljudi jednake visine ili izgleda. Poput nekog umjetnog svijeta. Lijep, gladak, sterilan a dosadan.
Požalio mi se ovih dana jedan poznanik, kako mu nakon sasvim obične izjave o izborima, odnosno stava o pravu glasa, započeo zvoniti telefon. I ni po jada da sugovornik štogod upita ili se predstavi. Ma ne, brate. A to liči na nas. Opsuje štogod ružno i spusti slušalicu. Veli moj sugovornik: -Kažem mu:- Pa kume, čekaj da se porazgovorimo! Ali kakvi. Anonimac bez imalo tolerancije.
Slična neprijatna scena koja ostavlja gorak ukus u ustima, a tiče se stupnja tolerancije i naše zrelosti, zbila se negdje pred kraj jedne nedavne zabave. Mladac koji je sebi priuštio malo više popijenih čašica, uporno zahtijeva od orkestra da zasvira i zapjeva jednu o Paveliću. Niti trideset nema. Na odbijanje zahtjeva iz njega izlaze bezbrojne uvrjedljive riječi koje sasvim dovoljno govore o razini inteligencije i općeg obrazovanja.
Općenito, vrijeđanje drugih obično više govori o osobama koje uvrede izgovaraju negoli onima kojima su upućene. S druge strane su aktivisti, volonteri koji se trude poduzeti nešto, prirediti štogod zajednički. Rade i rade, pa im ovakvi postupci dođu kao sramotna „hvala“.
Sramota reći, da se takvim stvarima moramo baviti u 2010. godini u kojoj se zaklinjemo kako je Hrvatska spremna za Europu a mi, njena dijaspora i iseljeništvo, njeni najbolji predstavnici u toj istoj Europi. Valja se onda tako i ponašati. I misliti uvijek kakav primjer ostavljamo mladima. Žalosti ako im ne uspijemo u sjećanju ostaviti ničega vrijednijega od spomenutih likova iz jednog ni malo svijetlog dijela hrvatske povijesti.
Vele mi prijatelji, pa nije sve baš tako crno. Mladi se samo zabavljaju. Možda. Evo, puno naših mladih bilo na netom održanom koncertu Halida Bešlića u Berlinu. Baš puno. Ne sporim raznolikosti glazbenih uskusa. Ali i oni se grade i izgrađuju prema ponudi, odnosu starijih, reklamama i utjecaju medija. Bilo bi zahvalnije vidjeti mlade Hrvate u kojemu projektu socijalne prirode.
Nadu da bi tako moglo biti, probudilo nedavno izlaganje jednog berlinskog Hrvata, voditelja udruge koja se bavi socijalnim projektima. Pojašnjava redom društvima, kako se trebamo pokrenuti, mladima ponuditi sadržaj, socijalne projekte, otvoriti udruge projektima koje nude i podupiru Berlin i Njemačka. Spasiti društva od osipanja. I pružiti nešto u smislu integracije, nešto za sve, invalide, stare, djecu, nezaposlene…
Sačuvati svoj identitet a izraziti ga surađujući s drugima, na obostranu korist. Bit će onda manje netrpeljivosti, više tolerancije, poštivanja, manje potrebe za pićem, psovkom, agresivnošću, dozivanjem tamnih duhova iz prošlosti. Koliko samo posla pred nama!
Korizmeni dani su prigoda za otškrinuti svojevrstan prozor. S druge strane je svijet, širina. Unutra, samotan, uzak prostor. U njemu nam je svako za sve kriv. Često i oni što razmišljaju. Upozoravaju. Mislimo, šutnja je zlato. Ili, ako nije rečeno i nije napisano, kao da nije ni bilo.
A nije tako. Kako god okrenemo, stigne nas neizgovoreni problem i kad tad, opet dođe na naplatu.