piše: Kitana Žižić
Zvoni! Oglušujem se. Već odavno živim usamljeničke udovičke dane.
Doduše nisam bila puno manje usamljena dok mi je muž bio živ. Dosta stariji od mene. Nisam ga ljubila. Poštovala jesam.
Opet zvono. Ne ustajem. Kad je treći put zazvonilo, neugodno mi. Dižem guzicu, već podeblju od previše sjedenja i gledam kroz špijunku.
Neki star čovjek meni nepoznat. Sigurno greška.
Otvaram vrata. Prvo se gledamo, ja njega upitno, on mene nekako gladno. Blijed i oronuo. Baš mi se smilio.
„Nešto trebate, gospodine?“
Muk. Totalni. Možda je gluh, mislim. Pitam glasnije, a potom uz pomoć mimike. Ništa…Samo me gleda uporno, ne skidajući pogled s mene. Nit sam mlada, niti više lijepa. Bogme ni on.
Strpljenja. Kad si već otvorila vrata, nemoj tek tako odustati. Treba mu očito pomoć. Ali kako je pružiti kad ne daje glasa od sebe. Ni bilo kakvog znaka, miga ili što već. Samo gleda i gleda.
Staru aktovku drži pod rukom. Možda je jadan i nešto prodaje. Pa ga i to pitam.
Ništa.
„Možda tražite nekog na ovoj adresi. Ja vam mogu pomoći. Poći ću s vama. Stanujem ovdje više od pedeset godina i sve poznajem.“
Ma kakvi. Mutav i dalje. Onda se pokrenuo i sjeo na najdonju stepenicu stubišta, koje vode na gornji kat. Sav se skupio u se i promatra moje lice.
E bome si me se nagledao. Ja tebe više neću. Još će netko naići i tko zna što pomisliti, mislila sam ne manje zbunjena.
Vratila sam se u stan. Nemir me nije napuštao, ali što sam mogla. Nakon dvadesetak minuta opet sam proćirila van. Sjedio je i dalje. Kao da za bilo što drugo nema snage ni volje.
Ne znam kad je otišao.
Mozgala sam još danima o čudnoj zgodi, ali nisam se usudila ni s kim o tome popričati. Stariji sin živi sa mnom, otkad sam sama, ali on ne bi razumio.
Noćima sam se prevrtala i to me prevrtanje sve više guralo nevjerojatnoj spoznaji, tj. mogućnosti. Da nije bio on?
Kad vas život šamara i stresira, dobra stvar je u tome da ponekad ponudi i odgovor. Na pitanje koje vas je uznemirilo. Srela sam Daninu, dobru prijateljicu iz rodnog mjesta, koja i danas tamo živi. Blizu Tuzle.
Imala je rođake u Splitu i došla u šoping. Bilo je vremena i za posjet. Prethodno se najavila. Pita od sira i zeljanica ju je čekala. Znala sam da to voli. A i pravu kafu, bosansku.
„Vidjela sam tvog Zafira. Odmah je pitao za tebe. Ne izgleda dobro. Nije poveo sa sobom obitelj.“, rekla je. „ Mislim da te nikad nije prebolio. Kad je saznao za smrt tvoga muža, kao da ga je goruća čežnja dovukla u domovinu. Ma tko će godine vratit!“
Zatajila sam susret s njim.
Ali pred sobom nisam mogla. Bol me ujela poput ljute guje.
Ako sam noćima prije bila uznemirena, sad nisam spavala. Ili bolje reći, budna sam sanjala. Opet sam bila mlada i naočita, najmlađa od petero sestara i najljepša. Kako su se sve poudale, ostala sam s roditeljima, tad već starim i bolesnim. Mnogi su me željeli a ja sam željela njega. Srećom i on mene. Poznavali smo samo poljupce i snove o zajedničkoj budućnosti. Treperila sam od sreće kadgod smo bili zajedno.
Neimaština ga je natjerala na odlazak u Njemačku. Mnogi su već otišli i pričali bajke o dobrim zaradama, pa je i on zapeo da nam osigura bolji start za život. Kako su godine prolazile, poželio je da mu se pridružim. „Daleko od očiju, daleko od srca.“ Nije tako bilo, ali moglo je biti.
Pismo sam pokazala roditeljima, koji se nisu složili. Što da mu odgovorim. Počela sam sestre moliti za pomoć, ali ni jedna se nije htjela zauzeti za mene.
„Tko će čuvati roditelje?“, bile su jednoglasne u toj dilemi.
„Sve možete pripaziti na njih, naizmjenice. Nisam im ja jedino dijete. I ja imam pravo na sreću!“, plakala sam.
„Ti ćeš se već udati. Nije ti žurno. Lijepa si. Zapet ćeš još mnogima za oko.“
Stiglo je i slijedeće pismo s istom molbom. Opet sam razgovarala s roditeljima. Bila uporna, i tužna, i uporna. Dok mi nisu dali ultimatum.
„Ako toliko želiš, idi! Ali prije toga se spakiraj, iznesi svoju prtljagu van kuće, a nas u njoj zapali. I idi!“
2.
Teško mi je vjerovati takvoj okrutnosti. Pouzdano znam da je istina.
Ostala je doma.
Kad se ubrzo netom udala za supruga najstarije sestre, koja je umrla od bolesti srca i ostavila petero djece, on joj je prestao pisat. Duboko razočaran, otišao je u Novi Zeland. Oženio se, dobio djecu i živio kako je najbolje znao.
Ona se nije uspjela osloboditi sestrine molbe da njoj za ljubav, pazi na djecu.“ Nitko to bolje od tebe neće niti može.“, bile su sestrine riječi.
I bila im je ne dobra, predobra. Puna ljubavi, pažnje, zasluživši njihovu duboku odanost za sve što im je dala. Imala je i svoju djecu i ostvarila san svake žene. Da bude majka. A onaj izvorni san u podlozi svih drugih, da voliš ženskom ljubavlju i da ti se uzvraća muškom, mislim da nije nikada. Samo ona to zna.