Nikola Šimić Tonin
Jurjevoj luci, na otoku Lastovu, primicao se dupke pun drveni jedrenjak, ponos i dika dalmatinskih kalafata. Preuređeni vježbovni mornarički brod, za ta i takva turistička krstarenja.
Svaki pogled s broda, bi ulovljen pogledom s kopna.
Taksisti si prvi dadoše force, vjetra u jedra, gasa u pogonske kotače limenih prometala. Sve i jedan, ali u istinu sve i jedan, onaj s prijavljenim obrtom, i onaj na crno, krenuše k Jurjevoj luci. Dobrano udaljenoj od prvih kuća… od hotela Samca… od mjesta…
I ne samo oni. Počupaše se i mnogi drugi. Udari susjed na susjeda, rod na roda, brat na brata, sin na oca … padoše i teške riječi …a psovki … udaraca u nos, u lice, nogom u tur, cjevanicu, u druge dijelove tijela … Počupanih košulja, majica, strganih i skršenih sunčanih naočala bačenih u more ne znade se ni broja … Zapomaganja neplivača dolje iz morske vode …
Bi angažirana policija … podiže pričuvni sastav i vatrogasce …
Oblak dima natkri škoj, zaškuri kao da sunce u tren napusti zemlju, uznemiri sve i jednu pticu na škoju koja jezivo zakrešta pogođena, zatečena tom iznenadnom elementarnom nepogodom i bukom, pokrenute na seobu stanarice ptice, paljenjem sve i jednoga na paljenje i na pogon stroja.
Od kamiona, autobusa, kombija, taxi limuzina, osobnih automobila, moto-kotača, skutera, Tomos-motora, traktora, moto-kultivatora, freza pa i jednoga preuređenoga na lož ulje bicikla.
Jedva se nekako usustavi uporedi, pruži, uredi u neredu, te krenu ta i takva kolona. Mnogi bi da su mogli i preko glava tih pred sobom.
Na mjestima mogućih pretjecanja, uz moguću ugrozu života, životnu opasnost, jer, mnogi mnoge izguraše s puta, u more, u na sreću ne prevelike razvaline, provalije, sunovrate …
Mic po mic, gmizala je ta limena zmija, grabila nesitim dnima puta, sva u čađi ispusnih plinova, jezivom cviljenju škripavih kočnica. Brujanja motora probijala bubne opne neba, svirom ustajalih negaražiranih motora, kroz trule i probijene auspuhe.
Ti užurbani sijači bahatosti i psovki kretali su se kroz dolinu gdje je sjaj čempresa molio tišinu …
U haljini od mora, u čudu, i sunce pusti u zaveslaju vesla dana, u plavet neba.
Stigavši jedva da stadoše u Jurjevu luku, redajući se jedan kraj drugoga, kidajući komadić po komadić Jurjeve luke, svaki za sebe kao da jedan drugome kidaju zalogaj iz usta.
Riječi su među njima fijuci bičeva prijetnji, gadosti, u po pokreta stali stisnutih pesnica prsa u prsa juriši, unošenja u face, pljuvanja u lice…
U brazdi vala otoku što zapade, vezan uz kraj jedrenjak smirne, odloži za tren, svoja putovanja.
Iz pristiglog jedrenjaka izađe prvi turist i iznese sportski bicikl. To učini i drugi pa u neprekinutome nizu stotinu i prvi … i onaj iza njega .. i još stotine njih … i stotine bicikla s njima …
Nakon okruglog sata izlaženja iz utrobe broda izađe kapetan broda, kratko pozdravi nazočne, pope se na bicikl i pridruži oformljenoj koloni biciklista, svojim ruksakom doda još jednu boju više raznobojnim ruksacima biciklista.
Kada se činilo da su izišli svi i da na brodu više nema nikoga, do kapetanovom zapovijedi određenoga osiguranja broda, na palubi se pojavi, kršeći klonulu gluhoću, starija, nezdravo mršava gospođa, s vidno-uočljivim robinzon-kruzoovim slamnatim šeširom, kao sa starinskih slika staretinarnice, s dvije nešto starije od nje, putne torbe oblijepljene putnim markicama s oskudnim mjestom za novu putnu markicu. Markicu za putnu torbu. I, kreštavim glasom zakrešta:
Taxi! Taxi! Taxi! Taxi …!