Tiho je dolazila majka sa sjajem i svijećom ukrašena
Mirko Popović
Dok su tiho prilazile svijeće u pitomosti trena pucketala je vatra, mirisala je večer, mirisao je kruh.
Netom je minuo južni dan. Neku olovku željno sam oštrio htijući crtati po zidovima
prosinca sliku kad toplo i mekano pada snijeg, bijel, sliku u noćnoj tami kad ptice umiru i anđeli promiču stazom Badnje večeri.
Majka je unosila svijeću umjesto bajke za slađi san, a u meni je šaputala misao: Sutra je Božić, nacrtaj noćas mračne dolove, hūk bure, snježni osmjeh, dubok i beskrajan. I prozor što izviruje iz ambisa kao daleki svjetionik.
Svi su spokojni oko ognjišta, a ja u krevetu sam. Pošao bih tamo jer vatra pucketa u bijeloj noći, sve je pozaspalo, i ptice koje u tišini umiru…
Tiho je dolazila majka sa sjajem i svijećom ukrašena.
– Želim postati fosil ondje u uglu – govorio sam. Htio sam objasniti zašto, ali sam šutio dok je prozor svu noć cvjetao u bijele staze dječjih želja, dok je dubina snjegova otključavala gorje i zvijezde s kojima sam na vrancima jezdio i slušao kako se do jutra prosipa prah po krovu, po crnim dračama.
Jesam li htio crtati svanuće nad brijegom, hladno sunce što zatrpava prag, dok je tih svijet šumorio u mojim očima… Je li prošla božićna noć, ili…
– Spavaj, dragi – tiho je rekla majka i zadržala ruku na mom vrućem čelu. – Vrućica će uskoro proći…
Hvala na posjeti i čitanju mojih crtica, dragi prijatelji !