piše: Štefica Vanjek
Pasja vrućina, na moru normalno. Mom mužu super, voda taman, 29 stupnjeva, pliva čovjek po sat vremena, ja se kupam u vlastitom znoju jer u plićaku je voda kao da je Šarova izlila pun mjehur.
Ponudili mi ljudi da me uče plivati, a ja ih ljubazno odbijam:
“Nemojte molim vas, popiti ću vam pola ovog Karinskog mora pa neće dupini imati gdje plivati, a bome se ni vi gdje rashladiti“.
Valjalo bi izračunati koliko bi to bilo kubika vode. Lak zadatak za matematičare, ali za ovakve kao ja malo teže, jedva sam izvlačila nekakvu siromašnu trojku. To nije zabrinjavalo moje roditelje, ali bome ni mene. Nisu išli u školu ni na roditeljski, a kamoli za neku ocjenu.
Rekla sam svojevremeno da je sam nečastivi izmislio matematiku pa sada samo brojimo, plaće, mirovine, poskupljenja, nešto sniženja i još mnogo toga.
Za sve je potrebna matematika pa i izračunat toplinu mora. Svaki čas pogledavam temperaturu zraka, a brojevi se samo vrtoglavo penju, za moju aristokratsku kožu to je opasno, ne pomaže ni faktor 50. I opet broj, opet matematika.
Gledam prognozu svaki dan i oči mi ispadnu dok pročitam sve te brojke za cijeli tjedan. Divim se meteorolozima koji su tako dobri matematičari pa uz svesrdnu pomoć tehnologije točno pogađaju prognozu. Ja bi rado da ponekad fulaju pa da temperatura bude koji stupanj niža.
Proteklih tjedana stupce je punila matematika i profesorica. Moram priznati da sam jednom i ja kao roditelj protestirala sa svim ostalim roditeljima zbog kriterija za ocjene, jer nije bilo točno da u jednom razredu nema učenika koji zaslužuje peticu (to su bila vremena kada nije bilo puno odlikaša u razredu), ili da svi učenici dobiju jedinicu iz ispita, u takvim slučajevima upitno je tko je krivac za takvo znanje, odnosno neznanje.
Moje mišljenje ne mora biti točno, ali mislim da za studirati matematiku trebaš biti na jednoj strani lumen, a na nekoj drugoj strani zakinut. Sve te silne brojke, formule i ostalo što sam ja metuzalem zaboravila, silno treniraju moždane vijuge pa ostane manje mjesta za razvoj emocija.
Vratili smo se kući s mora odmorni i više razgibani, ipak je smrdljivo blato pomoglo mojim zglobovima. Matematiku smo zaboravili a onda nas je na nju ponovo podsjetila korona s pozitivom i negativom i visokim stupnjevima temperatura pa ležeći tako u krevetu danima, shvatila sam da gdje god se okrenemo matematika je bitna, koliko je tek matematike trebalo za izgraditi velebni Pelješki most.
Stupce novina pune nove afere koje u zaborav bacaju stare, pa sada novinari upotrebljavaju matematiku da izračunaju koliko se potrošilo našeg novca za otvaranje čuvenog mosta. A tek mjere za štednju energije su živa smijurija, pa mi penzići štedimo od kad smo se rodili, ne treba nas na to nitko podsjećati, pogotovo ako su mjere prepisane od pred desetak godina. Znači, prelijeva se iz šupljeg u prazno da bi se valjda dokazalo da se nešto radi.
E moji penzići, gadno nam se piše, neću bijednu mirovinu još pretvarati u eure jer me već od samog spomena spopada napad panike. Ali, prebrodili smo mnoge nedaće prebroditi ćemo i ovu krizu samo treba ostati tvrdoglav i ne dati da nas psihički unište.
Ostajte mi negativni, a ja idem pisati novu crticu jer već desetak afera kuca po mom mozgu.