Jelena Stanojčić
Volim ona jutra kad kucaju na okna
I pozdrave me snenu s kapima kiše
Kad su mokra, sjetna, ko njiva u jesen
I kad kaplju, kaplju sve više i više.
Volim kišna jutra kad se došuljaju
Pa lupkaju tiho il’ jako, sve jače…
Razbude me kaplje što u stakla kljucaju
Ja im se nasmiješim, a meni se plače.
Čaroliju jutarnju meni kiša stvara
To nije opsjena, ta, kiša ne vara!
Kroz kišu mi tada čežnja progovara
I punoća duše kroz pjesmu izgara.
Ne znam zašto kiša u jutrima svima
Takav pečat ostavlja u mojim grudima?
Jer kad kiša pada, ko topot se čuje
Volim tu tišinu koja odjekuje.
I u takva jutra ja sam puna pjesme
I pjesma se sama odmota u meni
Tada volim biti u krevetu toplom
Ušuškana, zaštićena, a kapci još sneni.
Razliježu se sjećanja, čežnja i ljepota
Ushićenja neka i neka dobrota
Tada ja se spajam sa iskonskom tajnom
I kroz kišu spoznam proviđenje sjajno.
Iz zbirke „Ples ljubavi“