piše: Marija Juračić
Ovih se dana u mojoj obitelji stalno govori o štrajku radnika brodogradilišta „Uljanik“ koji zahtijevaju da dobiju svoje srpanjske plaće. Potegnuli su autobusima do Zagreba da razgovaraju s premjerom, da ishode novac koji život znači.
Iskreno, već smo oguglali na takve prizore u Lijepoj Našoj. Gotovo ih doživljavamo kao neki reality show koji televizija korektno prenosi.
Prijatelj moga zeta je među štrajkačima pa zet navija za njegovu stranu i izjavljuje da je “svinjarija da radnici po ovoj vrućini krvavo rade, a ostaju bez plaće.“
„Protiv koga štrajkaju ovi radnici?“ pitam zeta, iako znam odgovor.
„Protiv privatnog vlasnika“, lakonski odgovara zet.
„Znači, sami sebi nisu dali plaću i sada štrajkaju protiv sebe?“ pitam i nadam se da će zet uočiti koliki je to paradoks. Hrvatski izum.
„Znaš li ti, zete, da ti radnici imaju 47% vlasništva brodogradilišta? Država ima 25%, a ostatak neki privatnik. Znaš li ti koliko vrijedi jedno brodogradilište i kakvi su ti radnici kapitalisti? “
Zet mi kaže da govorim gluposti i da nemam pojma kakvo je stanje na terenu. Kaže mi da posla za brodogradilište ima, da su radnici stručni, da su brodovi kvalitetni.
„A ipak je država upumpala u tu firmu silne milijarde, ipak su proizvodili gubitke“, udaram protuargument.
„Da, čudno je to. Sigurno je to zbog općeg dobra“, zbunjuje se zet pa ga odlučujem prosvijetliti:
“Baš u tim milijardama je štos. I po logici stvari postoje samo dvije solucije. Ili je firma loše vođena zbog neznanja i nekompetencije ili se novac nije ulagao u firmu. Ako je firma loše vođena, trebalo je smijeniti rukovodstvo, a ako se novac nije ulagao u firmu, odnio ga je vrag. A ako ga je vrag odnio, onda postoji samo jedan izlaz.“
Sada se moj zet još više zabrinuo za svog prijatelja, radnika- kapitalista i još ne zna kako bi se ovaj paradoks mogao riješiti.
Iako je odgovor očit, stalno se pita:
„Pa tko je tu lud?“