Dragan Gortan
Sjećam se tog para kako s mnogo žara
Ruku pod ruku jedan drugog vode
On, s francuskom kapom što čudnu sjenu stvara
Ona sitna… u kaputu… sivom… skroz demode
Jer večeri bi svake prohodali aleju
K’o dva stara broda što po moru jezde
Dok grad bješe nalik velikom mauzoleju
Gdje umjesto lučica gorjele su zvijezde
A onda, večeri jedne, dok rađala se tama
Ta je sitna gospođa alejom prošla sama
Zacvilio je vjetar kroz grane gole
Zatinjalo je svjetlo u uličnoj svijeći
Osjetiše u srcu svi oni koji vole
Jedna duša u sjene kani prijeći
Zato, prije nego nam zadnje ure odtuku
Kad završe sve ove komedije i drame
Htio bih da rukom potražiš mi ruku
Htio bih da glavom potražiš mi rame
Pa dok brojim prve zvijezde u tvojoj kosi
Osjetim da to sve je što pravu sreću nosi