Iz novinarske bilježnice 29.06.2010
piše: Sonja Breljak
Rodio se u Novom Vinodolskom, 26. ožujka 1859. godine.
– Po pričanju djeda moga, bila je lijepa, blaga, proljetna noć. Na nebu su blistale sjajne zvijezde, iz „Dolčića“ se odzivao prvi proljetni slavuj, piše on o vremenu svojeg rođenja.
Ime mu je Vladimir Fran Mažuranić. A od njegova rođenja ovih će dana, točnije u četvrtak koji je pred nama, upravo proteći okruglo 150 godina.
Pjesnikovi zemni ostaci danas su u rodnom mu gradu a spomen ploča i na jednom berlinskom groblju. Jer, Fran Mažuranić je 20. kolovoza 1928. godine umro i sahranjem u Berlinu.
Čudna je to i tajnovita životna pripovijest jednog od izdanaka poznate obitelji Mažuranić. Otac mu Matija u književnost je ušao kao autor Pogleda u Bosnu. Stric mu Ivan upamćen kao pjesnik „Smail-age“ i tvrde poznavatelji i povjesničari, „jedna od najmudrijih glava što ih je hrvatska politika ikada imala“.
Ivanova kćerka je Ivana Brlić, naš „hrvatski Andersen“. A i mnogi drugi iz obitelji Mažuranić ostaše zapamćeni kao vrsni učenjaci ili političari.
Pa i našemu Franu smiješila se slična životna priča prožeta književnošću, političkom ili vojnom karijerom. No, čovjek snuje a Bog određuje.Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu a gimnaziju u Zagrebu. Na studij građevinarstva, prema očevoj želji, odlazi u Prag. No, kako očito sam slabo mari za tehniku, uskoro prelazi na drugu školu-vojnu. Dosegao je čin konjičkog satnika i činilo se da mu predstoji sjajna karijera.
No, nemiran, senzibilan i avanturističkog duha/sam je sebe nazivao-lutalicom!/, uskoro se sukobljuje sa pravilima vojne službe. I nakon 1900. godine naprosto nestaje u svijetu.
O njemu se godinama ništa nije čulo. Neko se vrijeme smatralo i da je mrtav. Sasvim slučajno, uoči prvog svjetskog rata, prepoznaše ga u podzemnoj željeznici Berlina. Do tada se pjesnik javljao u mladim danima, crticama po časopisima. Njegov književni prvjenac „Lišće“, tiskano je 1887. godine u Zagrebu.
Čime se Fran Mažuranić bavio u Berlinu, ostaje najvećim dijelom nepoznato. Vjeruje se da je pisao za njemačke novine. U velikoj inflaciji 1923. godine, izgubio je sve što je imao. Pa je posljednje godine života proveo siromašno, čak i u bijedi.
–Neko vrijeme bio sam potpuno klonuo, dok sam sebi ne rekoh: “Ako čovjek u vodu padne, to još ne znači da se mora utopiti. Plivaj! Otada živim od književnoga svojeg rada. U tuđini! Pišem tuđim jezikom da ne ginem od nevolje, a našim da ne ginem od želje-samo što ništa hrvatskoga/do sada/ svršavao nisam:dvije tri riječi, pa u torbu. Iz nje sada vadim…Kako bih što prištedio, putovao sam. I zaborav tražih. Da sam tražio blago i bogatstvo, bio bih ga možda našao. Zaborava ne nađoh!, piše pjesnik o berlinskom vremenu u zbirci autobiografskih crtica „Od zore do mraka“, objavljenih 1927. godine.
– Zašto se ne vraćaš kući? Nemam ja ni kuće ni kućišta! Razmetni Sin mogao se, nakon devet godina, vraćati kući. A ja ni poslije dvadeset i devet. Ali ću ipak doći. Doći ću, da još jedanput vidim domovinu svoju, i da se zauvijek!- s njom oprostim. Spremam se na svoje posljednje putovanje…A da prije umreš? Duša moja našla bi sebi puta!
Tako vidovito opisuje Mažuranić posljednje poglavlje svoga života. Spremao se u domovinu. No, na posljednji cilj, živ nije stigao. Umro je od srčane kapi u sobi na prvome katu kuće u Dieffenbachstrasse 67, u berlinskoj općini Kreuzberg. Sahranjen na berlinskom groblju st. Michael.
A pisao je…“ne bih htio da me u tuđini zakopaju.“
Posljednja mu se želja, eto nije ispunila. Potpuno zaboravljeni grob hrvatskog pjesnika otkrio je šezdesetih godina, njemački slavista dr. Frank Siegmann te se pobrinuo za dalje održavanje grobnoga mjesta.
Pjesnikovi zemni ostaci preneseni su konačno s početka sedamdesetih godina u njegovo rodno mjesto. U Berlinu su potom 1974. godine, na groblju st. Michael, hrvatski radnici podigli spomenik na kojemu znakovito stoji:
„Ovdje je počivao hrvatski književnik, prognanik, putnik i lutalica Vladimir Fran Mažuranić. Oličio je sudbinu Hrvata tražeći van Hrvatske tvrdi kruh slobode.“
Na kući u kojoj je svojevremeno živio i umro, od 1988. godine je ploča je s poznatim pjesnikovim riječima:
„Ako i ne govorim hrvatski, to ipak hrvatski snivam…A snivam vrlo često…“. Pjesnikova duša našla je ipak svoj put do domovine. A berlinski spomen tu je da se naš pjesnik, iseljenik kao i mi, ne zaboravi!
