PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Dječak se u rujnu ponovo vratio u Prašnjograd pun utisaka, pjesama i pošalica. Želio je silno da to prenese drugovima i drugaricama. Obraćao im se na isti način kao drugovima i drugaricama u Sjenikovcu ali to nije naišlo na odobravanje. On je postao glavna tema na sastanku razrednog starješine. Djevojčice su se žalile da im Kreša Dođoš dobacuje i dosađuje. Dječaci su pričali sličnu priču. Riječ razrednice je bila poslijednja. „Nemoj više da se obraćaš tako“ bila je naredba.
Svi nastavnici su mislili da je Kreša Dođoš dosadan i nametljiv ali svako pravilo ima izuzetak. Izuzetak je bila nastavnica srpsko-hrvatskog jezika Mira. A ona je drugovima i drugaricama dječaka rekla jer je problem došao i do njenih ušiju, zašto im smeta njegovo ponašanje jer je on njihov drug . „Nije on naš drug , on je ustaša“ povikao je Blešić a svi su se smijali u glas. Nastavnica Mira je polako došla do Blešića koji se jedva provlačio iz razreda u razred ali inače je bio najglasniji. Blešić koji je inače bio krupan dječak nekako se smanjio. Mira je došla do njega i približila je svoje lice njegovom. Svi su očekivali šamarčinu ali se to nije dogodilo a i inače je to bilo zabranjeno. „Da li sam ja to dobro čula ili me ove moje uši varaju? upita Mira . „Ja sam se šalio …“ mucao je Blešić. „Šalio si se a zašto se ne našališ za peticu iz književnosti i gramatike?“ upita Mira polako riječ po riječ. Muk je bio dug a Blešić je šutio. „Ovo da više nisam čula!“ reče Mira i to se tako završilo. Blešić više nije govorio sa Krešom ali se ipak nije lako pomirio. Rekao je djevojčici Ani koja je bila Hrvatica da su svi Hrvati dugonje i glupaci. Ana je to prijavila a Blešić je po kazni prebačen u drugi razred. U tom dobu to je bila stroga kazna. Nastavnicu Miru svi su voljeli a Blešić je govorio da mu je ona najdraža. Ona je bila uvijek nasmijana i u njenim očima uvijek je bilo puno topline za sve. Udala se za Hrvata suca iz Petrovaradina.
Ali pojavi se ipak tračak svjetlosti u tmin . Da li to bog pomaže ili je to prirodni zakon? . Kreši je prišla djevojčica Leona. Leona je bila Slovakinja sitna, plavih očiju, svijetlo-smeđe kuštrave kose i lijepo i skladno građena. Svi bi pritrčali da čuju šta će Leona reći Kreši ali bi se ona odmah udaljila. Ipak je Leona uhvatila priliku na povratku iz škole i rekla : „Ne volim da oni čuju ali ako hoćeš ja ću ti biti i drug i drugarica!“ Prijedlog je dječak prihvatio sa oduševljenjem. Leona nije mogla sjediti sa njim na časovima ali je uvijek sjedila pored njega u kabinetima za fiziku i kemiju. Njemu je naročito prijalo njeno prisustvo na časovima fiskulture. Djevojčice i dječaci su imali posebne svlačionice ali su fiskulturu radili zajedno. Leona bi čim bi obukla sportsku opremu prišla Kreši da popričaju. Na razgibavanju su vježbali jedno do drugog.
I djevojčice i dječaci su mogli da biraju plave ili crvene sportske gaćice za fiskulturu. Leona je imala crvene a Kreši je je mama kupila plave. Krešo je uz pomoć oca namolio majku da mu kupi također crvene sportske gaćice. Leona je bila sitna ali je imala lijepe noge i napupjele djevojačke grudi ispod tanke bijele majice. Krešo je rado ponekad gledao prema Leoni ali ona mu nikad nije bi rekla zašto bulji u nju. Pokazalo se opet da je djevojčica hrabrija. Leoni nije smetalo zadirkivanje u vezi njega. Uvijek bi se nasmijala i rekla: „Krešo je moj drug a ako nije i vaš to je vaš problem a ne moj“. Potpuna izolacija Kreše u razredu zahvaljujući Leoni nije uspjela.
Konačno je shvatio šta smije a šta ne smije. Shvatio je konačno da je prezrena parija i da mora da radi ono što mu se naredi. Naprimjer morao je da dobacuje papiriće na pismenim ispitima svima koji mu to narede. Morao je da šapuće svima kada su bila propitivanja. A za to nije dobijao zahvalnost već samo uvrede i podsmijeh. Proglašen je za bubalicu i štrebera.
Prolazili su sivi dani u Prašnjogradu. Dječak bi rado išao u kino ali toga ovdje nije bilo. Ovdje se to zvalo bioskop. Ljudi su se šutke skupljali i šutke su gledali predstave. Samo se čulo kulturno šuškanje papirića od bombona i grickanje sjemenki. Poslije predstave svi su se šutke razilazili obično pojedinačno a parovi su se rijetko vidjeli. Grupe poznanika sa više od dva čovjeka nisu postojale. Ići u bioskop za dječaka nije pretstavljalo zadovoljstvo pa je išao rijetko.
Naišao bi u sivilu poneki svjetliji trenutak. Taj trenutak je bio dolazak dječaka Tomislava. Tomislav je bio omanji ali snažan plavokosi i plavooki dječak. Otac mu je bio časnik JNA pa je često premještan. Prvo pitanje Tomislavu od strane nastavnika je bilo šta je po nacionalnosti a on je glasno rekao da je Hrvat. To se nije dopalo Mići visokom blijedom ponavljaču koji je na odmoru u prolazu bez riječi opalio šamar Tomislavu. Mića je i inače terorizirao sve đake naročito dobre a posebno Krešu. Tomislav je poslije dobijenog šamara rekao da će se potući s njim poslije časova a to je izazvalo smijeh.
On je bio mlađi dvije godine i po visini skoro do pojasa Mići. Svi su nestrpljivo očekivali da prođe zadnji sat. Ishod tuče se znao unaprijed i zato je Krešo na slijedećem odmoru došapnuo Tomislavu da će dobiti batina. On je opet glasno rekao da svi čuju: „Dobiću ja to znam ali dobiće i on!“
„Poslije časova u školskom dvorištu došlo je do obračuna. Tomislav je odmah oborio Miću i dobro ga je istukao na tlu tako da je bio sav krvav. Zatim je ustao i rekao „Dosta ti je za večeras a ako budeš bezobrazan slijedeći put češ dobiti još više!“ Svi su bili iznenađeni i razišli su se. Dvojica su morali da pridržavaju Miću i da ga odvedu kući. Krešo je jedini pošao kući sa Tomislavom. „Kako si uspio odmah da ga oboriš dole?“ pitao je . To se zove điu-đicu i tata me je učio. Na kraju je Tomislav rekao : „Čini mi se da si i ti Hrvat pa ako te netko dira samo meni reci!”
Sutradan je bila velika afera u školi. Roditelji su doveli Miću svog natečenog u licu sa dva proreza za oči gdje su se caklila dva krvava oka. Odluka je bila za Tomislava isključenje iz škole a za Miću ništa, to je prašnjogradska pravda. Došao je otac Tomislava visoki smeđi major u uniformi JNA i sa pištoljem u sjajnoj smeđoj futroli o pojasu po njegovu đačku knjižicu. Kakav je bio razgovor u zbornici niko ne zna . Odluka je preinačena u posljednju opomenu koja nikada nije Tomislavu upisana u njegovu đačku knjižicu. Nastale su dvije lakše godine za Krešu. Nitko ga nije dirao i vrijeđao jer je bio pod Tomislavovom zaštitom. Dječak je pitao Tomislava kako njegov otac smije da nosi pištolj. On je odgovorio: „Moj tata je časnik za bezbijednost a posvud okolo su narodni neprijatelji.“ A šta je to časnik?“ pitao je Krešo. „To ti je isto što i oficir“. Te dvije godine su brzo prošle, Tomislav je pošao na zanat a Krešo u gimnaziju sa srpsko-hrvatskim i mađarskim nastavnim jezikom.
Krešo je tu jesen često sanjao jedan te isti težak san. Turski vojnici janjičari odvode Mirsadu kod turskog sultana u harem. Govore joj: „Ne možeš se udati za kaurina a najljepše djevojke kao ti pripadaju sultanu!“ Budio se u znoju sa krikom na usnama. Često je vikao: Mirsada , Mirsada!“ A majka je pričala svima u susjedstvu da se njen sin izgleda zacopao u nekakvu balinkuru.
Dječak je Mirsadu ponovo vidio u siječnju za vrijeme zimskog raspusta. Sporo je proticalo vrijeme od rujna do siječnja. Nije pisao Mirsadi a ona nije mogla znati da će on doći u siječnju. Tata je poveo sina u Sjenikovac. Bio je veliki snijeg i tata je znao kao željezničar da vlak može i da ostane u snijegu. Tko će se brinuti o djetetu?
Tata i sin su stigli sretno rano ujutru na mali i skromni željezniči kolodvor u Sjenikovcu. Snijeg je bio visok oko jedan metar i po ali se vidjelo da su ljudi već prolazili. Vidjela se staza ili prtina kako je govorio tata. To je bila sreća za njih jer su mogli i zalutati jer je gusta magla obavila Sjenikovac. Okolo su bile livade ali sada ne zelene već bijele. Cesta se samo nazirala. Njih dvojica su prošli džamiju i približavali su se bakinoj i didinoj kući. Kad odjednom se začu škripa izlaznih vrata i na sniježnoj cesti se pojavi Mirsada, bilo je oko šest sati ujutru.
Bila je u crvenoj haljinici i ogrnula se kožuhom. Dječaku je srce počelo da lupa a Mirsada poče pjevati: “Kao u nekom ljubavnom romanu … ”
Krešo nije pričao tati o Mirsadi. Zastao je za trenutak i gledao je začuđeno u njene lijepe crne oči. Mirsada se smiješila, klimnula mu je glavom i zamakla je u maglu. Tata je rekao: „Lijepa je djevojka, ima lijep stas a i pjeva lijepo!“ Stigli su kući, vatra je bila založena. Krešu je čekala njegova šolja toplog mlijeka sa namazanim kruhom i kajmakom. Za tatu već se pristavljala crna kav .
Krešo je sretan, zavukao se pod perinu i zaspao snom zaljubljenog pravednika . Rijetki su takvi momenti sreće i topline u životu. Baka i dido su također bili sretni da su dobro stigli. Dugo su ostali u razgovoru sa tatom. U siječnju je bilo uvijek prilično monotono a ovoga puta posebno. Snijeg se pretvorio u led. Izlazio je samo onaj tko je morao.
Nije bilo kina ni drugova koji se skupljaju na igralištu. Krešo je nekoliko puta prošao pored Mirsadine kuće. Kapidžik se nije otvarao pa je otišao u posjetu kod najboljeg druga Sulejmana u blizini. Sulejmanova mama je bila krupna žena sa punđom i velikim minđušama i bila je dočekna kako kažu Crnogorci. Uvijek bi skuhala Kreši pravu tursku kavu. Ispekla kako je govorila. Baka je mislila da je Krešo za pravu kavu premlad. Dječak se žalio na dosadu. „Pa šta hoćeš?“ govorio je Sulejman najbolji jaran. „Zima je , sjedi u toploj sobi kad ti je alah to omogućio bolan. Kud letiš napolje bolan. Šah ti je što si se zamislio? Ako misliš na Mirsadu i ona ima baku a ne samo ti. I ona ima zimsku raspust a ne samo ti. Otišla je kod bake u Visoko. Jel znaš đe je Visoko? „ govorio je pronicljivi Suljo kao da je pogađao misli Krešine. „Kako ne bih znao pa ja sam živio u Zenici. Visoko je između Zenice i Sarajeva „ govorio je on.
„Kao u nekom ljubavnom romanu …“ pa to je poruka i to inteligentna poruka pa šta hoću ja još mislio je dječak. Mirsada je snalažljiva djevojka a ja kao tele blejim. „Mat ti je , šta ti je danas pa ti obično igraš dobro“ govorio je Suljo. Kreši je prošlo zimsko ferije u šah duelima sa najboljim drugom.