Iz naše arhive/ objavljeno 27.08.2020.
Ova priča je objavljena u knjizi “Pisma iz domovine, Život je putovanje”
tekst i foto: Marijana Šundov
Postoje u životu svakog čovjeka posebni trenutci, izdvojeni iz vremena života, trenutci do kraja ispunjeni osjećajima tako da ih se tijekom cijelog života sjećamo.
Obično su to doživljaji nečeg radosnog ili jako tužnog – poput rođenja djeteta ili spoznaje kako te je zauvijek napustio netko drag, nezamjenjiv u životu. Sjećamo se gdje smo bili, tko je bio s nama, kako smo bili odjeveni, sjećamo se zvukova i mirisa.
Ja se za takve posebne dane čak sjećam je li bilo sunce ili kiša te koji je bio dan u tjednu.
Isto tako u životu svakog naroda postoje takvi trenutci – dani bola ili ponosa.
Mi koji smo živjeli u Hrvatskoj tijekom devedesetih, u svakom smislu u izazovnom vremenu Domovinskog rata, imali smo mnogo takvih trenutaka, ovisno iz kojeg kraja je tko bio i gdje je živio.
Ipak, uvjerena sam kako se jedan zajednički dan – 18. studenoga 1991., utisnuo u kolektivnu svijest hrvatskog naroda više nego ijedan. Svi se sjećamo gdje smo bili kada je objavljeno da je pao Vukovar.
Bilo je hladno jutro, išla sam kolegici s posla i sebi donijeti kavu iz obližnjeg kafića. Kafić je bio uobičajeno pun, zadimljen od dima cigareta, ali s ugodnim mirisom kave, koji se osjetio u zraku. Ljudi su razgovarali, a s radija se čula glazba. Dok sam, stojeći uz šank čekala na kavu, glazbu na radiju su zamijenile vijesti – prva je bila o padu Vukovara, a druga o pokolju u Škabrnji. Tada je zavlada tišina. Činila se kao vječnost. Pomislila sam na svoga supruga – gdje li je sada. Zna li da je Vukovar pao?
Bitka za Vukovar bila je najokrutnija i najkrvavija bitka Domovinskog rata. Nakon 87 dana nadljudske borbe, zauzet je. Bez obzira na osvajanje Vukovar je postao simbol otpora i zalog buduće pobjede. Poslije Vukovara nikada ništa neće biti isto.
“Reći ću vam jednu stvar, zapamtite Vukovar” – stihovi su pjesme o Vukovaru, tada nastale. Mnogo je pjesama tada nastalo o Vukovaru. Bile su one krik i obećanje jer domoljubne pjesme se stvaraju u iznimnim trenutcima.
Sada, dvadesetak godina poslije, oko mene opet tišina samo se čuje moćan zvuk rijeke. Stojim zagledana u vode Dunava. Rukom dodirujem stakleni zid na kojem su ispisana imena poginulih i nestalih Vukovaraca. Prikupili su ih franjevci. Bijele se imena, ravno ispred teče Dunav. Stoljetnoj biblioteci povijesti svoga samostana, u doba Domovinskog rata, vukovarski franjevci su dopisali još nekoliko knjiga. I tako je to sa svakom povijesnom građevinom u Vukovaru. Nijedna nije ostala pošteđena. Trebalo je zatrti hrvatsku kulturu, vjeru, jezik, a time i postojanje. S posebnom mržnjom neprijatelji su se okomili upravo na katoličke crkve i povijesne građevine – spomenike kulture diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a s posebnom žestinom u Vukovaru. Tako je 1991. razrušen, devastiran i opljačkan predivni franjevački samostan i crkva, remek-djelo sakralne umjetnosti.
Franjevci u Vukovaru, prema nekim izvorima, djeluju još u doba prije, ali za vrijeme turske okupacije. Prvu crkvu za potrebe vjerničkog puka i to onu drvenu podižu 1707. godine. Crkva posvećena svetima Filipu i Jakovu i samostanski kompleks vremenom se mijenjaju, šire, dograđuju, obogaćuju vrijednim neobaroknim oltarima. I kako to biva s franjevcima, popularnom Malom braćom, oni žive i dijele sve s narodom i dobro i zlo, oskudicu i blagostanje. Stoljećima je samostan bio izvor duhovnosti i pismenosti. Franjevci su imali studij filozofije i teologije, a „Franjevačka kronika“ pisana od 1723. godine svjedočanstvo je o Vukovaru i njegovim ljudima.
Knjižnica je imala brojne vrijedne knjige i uz njih čuvala druge dragocjene predmete kulture, posebice sakralne. Poput grada koji je duhovno oplemenjivao i samostan je porušen. Poput grada ponovo se digao iz pepela. Franjevački kompleks uz obnovljenu crkvu svetog Filipa i Jakova prilikom obnove obogaćen je i Franjevačkim muzejom.
Posebno me se dojmio zid križeva. Hrvati dolaze svome Vukovaru u pohode, donose sa sobom iz svojih župa križeve koji nalaze mjesto na zidu. Simbol je to jedinstva Hrvatske i njezinog poštovanja prema herojskom gradu. U Muzeju ponovo su svoj dom našle slike starih majstora, vrijedne knjige, tu su i vinoteka i suvenirnica.
U obnovljenoj knjižnici su ponovo one posebne knjige inkunabule te knjige hrvatskih pisaca do godine 1850. – Rarissima Croatica, i mnoge druge. Cijeli život volim knjižnice i knjige. Knjige su izvor ljudskog znanja iz generacije u generaciju. Ne mogu razumjeti ljude koji uništavaju knjige i pale biblioteke ni one koji uništavaju oltare i kipove svetaca. To za mene nisu ljudi.
Pogled mi zastaje na oštećenom zvonu, a u crkvi na Ranjenom Isusu Vukovarskom. Kip je posvetio sveti papa Ivan Pavao II.
I priča o svetom Boni zaštitniku Vukovara dobiva svoj nastavak tijekom okupacije. Naime, sveti Bono je bio rimski vojnik koji se preobratio na kršćanstvo i zato je pogubljen. Papa Benedikt XIV., godine 1753., daruje svečeve relikvije franjevačkom samostanu u Vukovaru koje, potom, iz Rima bivaju dopremljene i položene na oltar. Dijelovi kacige i štita jedini su preostali nakon oskvrnuća relikvija. Danas u kompleksu samostana djeluje Pastoralni centar sveti Bono – mjesto je to molitve, duhovne obnove i oprosta. Kažu, oprostiti treba ne zato što taj drugi zaslužuje oprost nego zato što mi zaslužujemo mir. Oprostiti treba, ali povijest ne zaboraviti jer narod koji zaboravlja svoju prošlost osuđen je ponoviti je.
Stojimo u podnožju posebne građevine – vodotornja. Da nije bilo Domovinskog rata bila bi to samo korisna građevina podignuta šezdesetih godina prošlog stoljeća za opskrbu grada vodom. Međutim, vodotoranj je postao nešto više. Tijekom bitke za Vukovar postao je simbol otpora grada, pogođen je s preko 600 projektila. Branitelji su uporno na njega dizali hrvatsku zastavu. Vodotoranj je ostao stajati do današnjeg dana i stajat će i dalje u novom ruhu, pretvoren u spomen-obilježje, a s njega će pucati pogled na Vukovar – junački grad.