VATIKAN, JEDINSTVEN NA SVIJETU
tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 22.lipnja 2024. Vatikan. Dovoljno je reći tu jednu riječ za izazvati različite osjećaje kod ljudi – ljubav, divljenje, radost, ali i mržnju, osudu i ljutnju.
Uglavnom nema ravnodušnosti, jer koja se to ljudska institucija može pohvaliti da je preživjela dvije tisuće godina ljudske povijesti. S naglaskom na riječi „preživjela“ i „ljudske“.
Dizala su se carstva i propadala oko njega, mijenjala društvena uređenja, rušile i gradile građevine, na njegovom prostoru događale su se strašne stvari počevši od mučeništva prvog pape svetog Petra u Neronovom cirkusu i drugih kršćana, pa preko niza ubojstva, zločina, drama i intriga, ali i krunidbi, proslava, čudesa, kanonizacija, milosti.
Ukratko prostor Vatikana, naseljen još od antičkog doba je bio poprište cijelog niz svakakvih događaja kreiranih od ljudi. Doista, je li samo od ljudi?
Od svih mjesta u tadašnjem ogromnom Rimskom carstvu, zašto su kršćani odlučili upravo ovdje u predgrađu tadašnjeg antičkog grada izgraditi crkvu?
Vratimo se nekih dvije tisuće godina u prošlost.
U rimskoj provinciji Judeji raspet je pobunjenik, za Rimljane jedan od tisuća koje je trebalo naučiti pameti, za tadašnje Židove jedan od lažnih proroka koji su remetili mir. Za malu grupu njegovih sljednika učitelj i više od učitelja – Bog obećani Mesija. Išao je od grada do grada činio čudesa ozdravljajući bolesne i oživljujući mrtve. Moćnom riječju tumačio je svijet i tumačio Boga, propovijedao Božje kraljevstvo. Govorio ljudima radosnu vijest da je Bog s nama i da smrt nije kraj života. Isus – Bog i čovjek.
Njegovi učenici poslije njegovog raspeća raspršili su se u Svijet svjedočeći o onome što su vidjeli, ali i o onome što još doživljavaju. Jedan od njih ribar Petar došao je u Rim i ljudi su se okupljali oko njega – po svom učitelju zvali su se kršćani. Na ovom prostoru u to vrijeme nalazio se prvo Kaligulin, a onda Neronov cirkus odnosno trkalište dvokolica. Po onoj rimskoj mudrosti „kruha i igara“ carevi su organizirali trke i gladijatorske borbe. Trebalo se svidjeti rimskom puku priređujući zabave. Car Neron otišao je i dalje od toga, za potrebe politike za veliki požar, koji je poharao Rim optužio je kršćane. U svome cirkusu mučio ih je na razne načine. Među ubijenim bio je i ribar Petar raspet naopako u blizini egipatskog obeliska, kojim je prethodnik Nerona car Kaligula ukrasio trkalište. Kršćani tu ubijeni u blizini su i pokopani.
U prošlom XX. stoljeću arheolozi su iskapali ispod Vatikana, ispod bazilike svetog Petra i otkrili veliku nekropolu – groblje, s grobnicama, natpisima, nadgrobnim pločama, malim oltarima. Istraživanja i dalje traju. Bilo je to groblje siromašnih, groblje robova, na ulomcima spominje se ime cara Nerona, njihovog gospodara. Nekropola Via Triumphalis (upravo pod ovim imenom) je od 2023. godine dijelom otvorena za javnost, a sama riječ nekropola spoj dvije starogrčke riječi „necros“ mrtvi i „polis“ grad znači grad mrtvih – nekropolis.
Tako su u gradu mrtvih ispod bazilike arheolozi otkrili ostatke oltara i grobnicu s imenom Petar. Pokopan je bio Petar točno ispod sadašnjeg oltara bazilike svetog Petra. Čudo ili ima logično objašnjenje? Ja bih napisala i jedno i drugo. Sadašnja bazilika svetog Petra sagrađena je na mjestu Konstantinove bazilike, a ona na mjestu gdje su Petrovi suvremenici subraća kršćani sagradili skromno obilježje na grobu apostola. Molili su se na njegovom grobu, i okupljali se oko njega, kršćani su oduvijek znali da je tu.
U suvremenom svijetu indoktriniranom materijalizmom ništa nije istina dok to nauka ne proglasi da je tako. U ovom slučaju i nauka je utvrdila da se radi o Petrovim kostima odnosno ribara iz Galileje iz 1. stoljeća. „Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju“ – obećao je Isus svome učeniku Petru.
Kakav je čovjek takav je i njegov svijet. Netko u svemu vidi tragove Božje prisutnosti, netko i u pravom čudu traži neko logično objašnjenje. Nije sve čudo – moćna pojava ili stanje, ono ruši fizičke i biološke zakone vidljivog svijeta. Rijetko se događaju čuda iako bismo nekad i htjeli da se Bog više upleće u naše živote. Ipak u našim je životima, blizak onima koji mu se u svojoj ljudskog slobodi ne zatvaraju. Blizak onima koji ga traže. Ja to mogu posvjedočiti. A, nisam nikakav fanatik i poštujem izbore drugih ljudi. Nema vjere na silu i ljudi su slobodni vjerovati ili ne. Ni Bog se ne upliće u ljudsku slobodu pa s kojim pravom bi se drugi ljudi u to uplitali.
Stojim na ulici znakovitog imena Ulica pomirenja ili kako je domaćini zovu Via della Conciliazione. Dao ju je sagraditi Benito Mussolini kao podsjetnik na pomirenje odnosno potpisivanje Lateranskog ugovora 1929. kojim je Italija priznala vatikanski grad kao suverenu državu, a Sveta Stolica je priznala talijansku državu s Rimom kao glavnim gradom. Nakon ujedinjena Italije 1861. status papinske svjetovne vlasti u Rimu postao je upitan. Područje Vatikana bilo je pod upravom rimskog distrikta, a pape su odbijale priznati rimskog kralja i napustiti Vatikan. Papa Pio IX. posljednji vladar Papinske države postao je čak poznat kao „vatikanski zarobljenik“.
Sve se promijenilo ovim ugovorom. Došlo je do pomirenja kako i podsjeća ova ulica. Vatikan slijednik nekad moćne i velike Papinske države postao je tako najmanja država na svijetu. Ali, kakva država – jedina na svijetu upisana cijela na popis UNESCO-ove svjetske baštine. Država u kojoj nijedan državljanin nije rođen, državljanstvo se ne dobiva rođenjem, nego ga imaju oni koji u Vatikanu rade i žive. Svi stanovnici su katolici. Vatikan je tako prostorno mali, ali toliko moćan i poseban, a čija snaga izvire i iz činjenice kako je duhovno sjedište oko kojeg se okuplja preko 1,39 milijardi katolika u svijetu (o.a. podaci iz 2022.).
Ulica pomirenja proteže se od rijeke Tiber i Anđeoske tvrđave pa do Trga svetog Petra. Sve je puno simbolike na ulici i oko nje – počevši od smjera u kojem kipovi anđela gledaju na obližnjem mostu do toga što drže u rukama vijenac ili mač. Sve druge lijepe građevine koje vidim, a uglavnom se radi o palačama, sada veleposlanstvima, među njima i hrvatskom, zasjenjuje u mom oku jedinstvena i blistava, obasjana zrakama jutarnjeg sunca bazilika svetog Petra ispred mene. Njezina kupola visine 138 metara ocrtava se naspram plavog neba i poziva me. Pomislim, evo ispred mene sveto mjesto kršćanstva, najveća kršćanska i jedinstvena crkva na svijetu. Crkva u koju stane desetci tisuća ljudi, sagrađena iznad stijene – groba apostola Petra – nije li ga Isus nazvao stijenom na kojoj će sagraditi svoju crkvu i eto je crkva i stijena i doslovno i preneseno u mom oku.
Zakoračim s Ceste pomirenja u Vatikan. Trg ispred bazilike je veličanstven po svim mjerilima arhitektonskim, građevinskim, geometrijskim, umjetničkim – remek djelo barokne raskoši i geometrijske preciznosti. S jedne stane je otvoren i ulazi se s njega s Ulice pomirenja, njoj nasuprot zatvara ga bazilika svetog Petra. Trg ovalnog oblika, okružuju s obje strane kolonade koju čine 284 stupa u četiri reda. Izvedeni su s takvom preciznošću da na dva mjesta označenom mramornom pločom i talijanskim natpisom „Centro del Collonato“ četvrored stupova čini kao jedan. Kolonade su, kako je napisao jedan od najvećih arhitekata, umjetnika, kipara svoga doba, a ujedno onaj koji ga je i projektirao Gianlorenzo Bernini „ruke koje grle svoj narod“ jer tako je Bernini, veliki umjetnik i čovjek duboke pobožnosti zamišljao poslanje Crkve.
U centru trga je egipatski obelisk težak tristo pedeset tona konstruiran u 13. stoljeća p.n.e. dovučen rimskim galijama iz egipatskog Heliopolisa u 1.stoljeću po nalogu cara Kaligule. Isti je to obelisk ispred kojeg je pogubljen apostol Petar. Gledajući obelisk na čijem vrhu je sada križ razmišljam o riječima židovskog učitelja Gamaliela koji je upozoravao svoje sunarodnjake a koji su progonili kršćane: „Jer ako je taj naum ili to djelo od ljudi, propast će; ako li je pak od Boga, nećete ga moći uništiti – da se i s Bogom u ratu ne nađete.“
Netko će se upitati što taj obelisk izraz štovanja Amona, boga sunca drevnih Egipćana radi tu na trgu? Je li to izraz poganstva u srcu Vatikana?
Kao netko tko puno i doslovno svašta čita naišla sam u literaturi na razne teorije zavjere o infiltraciji u Crkvu svakakvih pokreta. Sa zanimanjem sam pročitala i Dana Browna i njegove knjige „Da Vincijev kod“ i „Anđele i demone“. Obe se bave Katoličkom crkvom, a ova potonja posebno Vatikanom i Rimom, izborom pape, ali i priča priču o drevnom bratstvu Iluminata koji su po autoru bili i još jesu infiltrirani u Katoličku crkvu.
Ove knjige po meni ne mogu poljuljati ničiju vjeru ako je ta osoba doista ima. U puno stvari naivno su napisane – puki senzacionalizam s ciljem što više prodanih knjiga. Slično kao u tim knjigama tako su pisane razne teorije vezane za obelisk i oblik trga te samog Berninija. Meni je obelisk upravo tu gdje treba biti, i gdje ga je vratio papa Siksto V. – svjedočanstvo pobjede kršćanstva, potvrda onoga što je rabin Gamaliel govorio dvije tisuće godina prije.
Kao diplomirani novinar s fakultetom političkih nauka učena sam kako treba sve istražiti iz svih kutova i ispitati sve činjenice. Tako sam i ja svoju vjeru mislila unaprijediti kroz čitanje i istraživanje, studiranje Svetog pisma, duhovne i druge literature. I da – bez lažne skromnosti znam ja puno o povijesti crkve, o liturgiji, o značenjima obreda, o životima svetaca i učitelja Crkve. Međutim, dubina vjere nije došla kroz razum i studiranje nego kroz priznanje da sam samo čovjek i da ne mogu sama. U teškim trenucima spoznala sam i kakva je moja vjera. Neke stvari se razumom ne mogu dokučiti samo srcem odnosno dušom.
U misli, dok sam gledala obelisk, su mi došla skromna raspela na brojnim našim raskrižjima, poput putokaza koja podsjećaju i ohrabruju „Lako se izgubiti u svijetu. Lako je promašiti put. Sjeti se tko si. Ne boj se. Božje si dijete. Svi putovi su Njegovi“.
Uglavnom, na mjestu sadašnje crkve bila je Konstantinova bazilika koja je služila preko tisuću godina. Sačuvani nacrti i temelji svjedoče kako je bila jednako veličanstvena građevina s središnjom lađom od gotovo sto metara, predivnim lukovima i dekoracijama. Međutim zub vremena učinio je svoje. Dolaskom odlučnog, pragmatičnog ali i sa posebnim smislom za umjetnost pape Julija II. počela je 1506.godine gradnja sadašnje bazilike. Papa Julije II. izabrao je za inženjera odnosno arhitekta tada najpoznatijeg stručnjaka za antičke građevine Donata Bramante. Bramante je zamislio grandiozan i skup projekt čiji su nacrti sačuvani. Od njegovog projekta ostale su sačuvane galerije, sada dio Vatikanskih muzeja i veličanstveno spiralno stubište.
Gradnja je zapela, a izvući projekt je mogla samo jedna osoba toga vremena. Dovoljno je napisati – Michelangelo. Tada 72-godišnji arhitekt, umjetnik, kipar, slikar, a sve u jednoj osobi, pravi čovjek renesanse, nevoljko se prihvatio zahtjevnog zadatka rekavši da ga prihvaća samo iz ljubavi prema Bogu i u čast velikog apostola. Preinačio je Bramanteov tlocrt istokračnog grčkog križa otvorivši ga u kutovima kreirajući skladni i funkcionalni prostor iznad kojeg je sagrađena veličanstvena kupola. Michelangelo, koji je umro u dubokoj starosti i tako nadživio nekoliko papa, ipak nije dočekao kraj izgradnje. Kupola je podignuta iza njegove smrti, a 1606. godine arhitekt Carlo Maderno kreirao je uzdužnu lađu crkve i baroknu fasadu i tako do kraja uobličio baziliku.
Ulazimo u crkvu svetog Petra na svetu misu. Doslovno, vidjeti univerzalnost Katoličke crkve može se slaveći svetu misu u Vatikanu u ovoj bazilici. Sveta misa je uvijek ista osobni susret s Gospodinom, ali na ovom mjestu je to nekako poseban doživljaj. Pomišljam na grob svetog Petra duboko ispod, na njegovu vjeru, ljudskost, iskrenost i ljubav prema Gospodinu. Okolo sebe vidim predivna nadahnuta djela umjetnika, Veronika sa svojim rupcem, rimski časnik Longinus sa svojim kopljem, ispred raskošni brončani baldahin iznad oltara visok 29 metara još jedno djelo Berninija, ukratko jedinstven veličanstven prostor ispunjen djelima umjetnika i ispunjen ljubavlju, tisuće ljudi pjevaju na latinskom jeziku.
Pitam se što je Katolička crkva danas? Onaj pragmatik u meni odgovara: institucija i Božja i ljudska, sa svojom povijesnom jedinstvenosti, tradicijom, ljudima koji se je oblikovali i održavali, sa svojom liturgijom, sakramentima, molitvama, redovima, otvorenošću svim ljudima, svim kulturama, ali i više i neizmjerno dublje od toga vidljivog ona je Božja prisutnost u svijetu. Ona je putokaz, ne moramo lutati poput izgubljenog djeteta, ona ima odgovore, a na svakom od nas koji smo dio Crkve je da damo svoj doprinos ma kako bio mali. Kada kažem Crkva mislim na sve ovo gore navedeno, a posebno na ljude koji joj pripadaju i koji vjeruju.
Po završetku svete mise razgledamo polako baziliku. Slažem se s američkim filozofom Ralphom Valdo Emersonom koji ju je opisao kao „ukras zemaljske kugle“.
Iznad onog grada mrtvih s početka teksta, a odmah ispod raskošnih podova bazilike nalaze se grote ili spilje, mreža kapelica i grobnica posljednje počivalište pojedinih papa, mučenika, kršćanskih dostojanstvenika te članova nekih kraljevskih obitelji. Silazimo u grote s mnoštvom ljudi, tiho prolazimo pored grobnica, nekih raskošnijih, nekih jednostavnijih, hodamo neki od nas u molitvi, ali svi tihi. Zastajem iznad groba po mnogo čemu posebnog pape Benedikta XVI. Volim tog papu, njegov briljantni um vidljiv kroz njegove knjige, a posebno meni drago djelo „Uvod u kršćanstvo“ . Ovo djelo je toliko drago onom mom znatiželjnom novinarskom dijelu mene koji naravno itekako i dalje postoji i bez koga ja ipak ne bih bila ja, a ne bi bilo ni mojih ovakvih putopisa.
Piše Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI.: „Nekome vjera postaje nazočna protiv sumnje, nekome kroz sumnju i obliku sumnje. Takva je u biti ljudska sudbina: da čovjek jedino u ovom trajnom suparništvu između sumnje i vjere, između sigurnosti i iskušenja može naći konačnost svoga bića.“ Itekako razumijem ove riječi.
Po izlasku iz crkve svetog Petra i izlasku iz Vatikana zastanem još jednom pogledati veličanstvenu baziliku i trg ispred nje, s mislima na Gospodinovo obećanje: „Crkvu svoju ostavljam i vrata paklena neće je nadvladati.“ Vjerujem u to.