piše: Marijana Šundov
Opatija/27. siječnja 2020./ Kao netko tko je cijeli život radio puno radno vrijeme, uvijek sam voljela planirati ono slobodno vrijeme, posebice putovanja vikendom. Smišljala sam kojim putem ići, koliko vremena treba za koju rutu, što ću vidjeti, što i gdje jesti, koliko se zadržati… Rezultat toga je bila moja stalna tjeskoba i zabrinutost što ako ne ispadne kako sam planirala?
Sada znam, puno toga je bilo bespotrebnog, ni slobodno vrijeme, ni putovanje se ne trebaju detaljno planirati. A, tek sam život se ne može planirati. Život je više od svakog plana. Uvijek se dogodi nešto neplanski. Činjenica kako smo u tijelu podložnom promjenama i bolestima trebala bi nas uvijek spuštati na Zemlju. Sam naš život je putovanje i traženje. Na putu će uvijek biti izazova, koje treba prihvatiti. Ono neočekivano, pa i ono ružno – patnja i bolest su prilika za rast. Za upoznavanje sebe. Od čega smo sazidani?
Jednog takvog slobodnog vikenda uputila sam se prema bajkovitom gradiću, kojeg sam nekoliko puta imala priliku posjetiti, ali uvijek onako poslovno – usputno. Htjela sam u Opatiju, ali bez nekih posebnih planova gdje i kako – izuzev toga da uživam u svakom trenutku bilo vani sunce ili kiša.
Nakon smještaja u hotelu, izlazimo u opatijsku avanturu, moj suputnik na ovom i onom životnom putovanju ( o. a. naravno riječ je o mom suprugu ) i ja.
Spuštamo se stepenicama od hotela do šetnice. A, tek ti opatijski hoteli iznikli jedan do drugog su baš nekako posebni, sa šarmom proteklih vremena, na fasadama prepoznatljivih elemenata secesije, neogotike, klasicizma – ukratko hoteli s romantičnim, bogatim dodirom nekadašnjeg carskog sjaja s kraja 19. stoljeća. Skladno su ti hoteli uklopljeni u mediteranski, topli krajolik s prozorima i balkonima prema moru.
Zastajemo i divimo se ljepoti hotela Kvarner otvorenog osamdesetih godina 19. stoljeća, otvorenog ne kao hotel nego kao sanatorij za plućne bolesti ondašnjih plemenitih, bogatih i slavnih. Gledamo suncem okupane velike prozore, stupove, ukrasne kipove. Mene sjećanje vrati na sedamdesete, crno-bijeli televizor i prijenos festivala na kojem se birala najbolja skladba, kao da čujem glas nenadmašnog Olivera Mlakara, koji pozdravlja „poštovane gledatelje iz Kristalne dvorane…”, a kristalni lusteri blistaju u crnom oku kamere. U mislima čujem i špicu, prepoznatljivi glas legendarnog Ive Robića i njegovu pjesmu iz pedesetih godina posvećenu baš Opatiji:
„Čuj serenadu Opatijo bajna biseru ti našeg mora / U tvom divnom skladu ti lijepa si noću/
Prekrasna kada svane zora. / Tvoj val što se pruža do vrtova ruža / O ljubavi šapće noć i dan/
Snivaj sad Opatijo bajna / Ti si najljepša tajna i moj ljubavni san.“
Zastajemo ispred nekadašnje vila Angiolina, sadašnjeg Muzeja turizma. Upravo ova vila kako to i priliči muzeju turizma, bila je prva građevina, namijenjena upravo gostima – odnosno turistima. Skladna dvokatnica nježne, ružičaste boje svojim posebnim parkom s rotondom, koju svako proljeće i ljeto ispune predivne boje cvjetnih lijeha, ugostila je mnoge ugledne ljude 19. i 20. stoljeća. Među njima su bile okrunjene glave, poznati umjetnici – balerine, pisci, skladatelji, arhitekti, kirurzi … te jedan prestolonasljednik, najpoznatiji hrvatski ban sa suprugom i mnogi druge.
Vilu su sagradili riječki plemenitaši otac i sin Iginije i Paolo Scarpa. Zvučno ime Angiolina su vili dali po preminuloj supruzi odnosno majci. Godina 1844. kada je izgrađena ova vila je upravo službeni početak turizma u Opatiji. Već 1889. godine austrijska vlada službeno je proglasila Opatiju prvim, morskim klimatskim lječilištem na Jadranu. Tako su se u Opatiji sreli austrijski car Franjo Josip i pruski car Wilhelm II. Pruski car je doplovio svojom jahtom iz Rijeke.
Lagano hodamo, zastajkujući po parku Angiolina. Prepoznajem predivno stablo kamelije u ovo doba bez cvjetova, te neobični visoki američki bor. Tiho je, spokojno. Razmišljam o ljudima koji su tu bili u ovom parku, u šetnji, na proputovanju, puno njih u potrazi za zdravljem. Razmišljam o njihovim sudbinama, neki od njih poput bana Jelačića su bili vojskovođe, državnici, a drugi pak rođeni u sjaju, a ipak veliki tragičari poput prestolonasljednika Rudolfa, nesuđenog austrijskog cara.
Svi smo mi putnici i prolaznici ovom Zemljom. Svatko od nas jedinstvenog i posebnog odgovora na zagonetku života. Cilj životnog putovanja je upravo samo putovanje – sam život. Kako ga živimo? Što je nama bitno? Što je konačno odredište – što nas čeka na kraju svih putovanja? To se moramo s vremena na vrijeme pitati.
Od vile Angiolina spuštamo se do šetnice uz more – popularne Lungo Mare. Prije nekoliko godina obilježena je stota obljetnica izgradnje ove popularne šetnice. More svjetluca na popodnevnom suncu, lagani valovi dodiruju stijene, čuje se krik galeba.
I, evo je, ispred na stijeni blizu obale – Djevojka s galebom, stoji, zagledana u daljinu.
Priča o simbolu Opatije popularnom kipu Djevojke s galebom je tužna i počinje davne 1891. godine s tragičnim događajem. Naime ovdje blizu obale utopio se grof Arthur Kesselstadt. Shrvana tugom, u znak utjehe i vjere, njegova obitelj postavlja na stijenu, gdje je sada kip Djevojke, skulpturu Gospe ( od mora ) koja bdije nad dušama utopljenika „ Madonna del Mare“ – Kip je protokom vremena oštetilo nevrijeme, a sada se original čuva u vili Angiolina odnosno Muzeju turizma. Replika je ispred crkve svetog Jakova. Na prazno mjesto kipa 1956. postavljena je nova skulptura Djevojke s galebom, djelo kipara Zvonke Cara.
Djevojku s galebom na desnoj ruci, svatko doživljava na svoj način. Tako je sa svakim umjetničkim djelom – ono izaziva promatrača. Ono kako ga vidiš je tvoj svijet. Kako iznutra, tako i vani. Djevojka je tako za neke simbol čežnje i iščekivanja, za druge rastanka. Meni je to djevojka, kakva sam i ja nekad bila, ona koja voli prirodu i more, zastala u trenutku života diveći se ljepoti i skladu – mora, oblaka, galebova. Odavno više nisam djevojka, ali i dalje volim zastati i diviti se skladu prirode oko sebe. Znam, dio smo prirode i dok smo ovdje pripadamo joj, pripadamo Zemlji.
Nedaleko je crkva i samostan svetog Jakova – nekadašnja benediktinska opatija. Od te opatije i okolno naselje i kasniji grad dobiva ime Opatija. Crkva i samostan se prvi put u pisanim vrelima spominju 1449. godine, a kroz stoljeća bili su dom i mjesto molitve benediktinaca, augustinaca, jezuita…I još uvijek nakon toliko stoljeća ova predivna, kamena crkva je mjesto molitve.
Otvorena je te lagano ulazimo, zastajemo u tišini, molimo se. Gledam reljef svetog Jakova u ruci mu zlatni štap, stoji u barčici, a iznad zlatne zvijezde. Sveti Jakov je zaštitnik hodočasnika. Iako sveti Jakov nije bio hodočasnik u onom klasičnom smislu bio je duhovni hodočasnik, hodao je s Isusom. Od Isusa je učio kakav je naš Bog i što on traži od nas. Život je i duhovno putovanje. Nismo samo Zemljani i duhovni smo.
Daljim hodom po Lungo Mare stižemo do male zaklonjene lučice popularnog opatijskog portića. Mjesto je to odakle su se otiskivale izletničke brodice opatijskih barkajola. Na to zanimanje podsjeća i kip barkajola, koji sjedi i kao da čeka dolazak gostiju. Kažu kako je opatijski barkajol uvijek bio na usluzi gostima, s kojima je razgovarao na nekoliko stranih jezika. Barke su im bile čiste i uredne, opremljene za udobnije sjedenje.
Svoju šetnju po Opatiji završavamo u suton na posebnoj ulici popločanoj i sa zvijezdama. Zastajemo gledajući zvijezde s imenima poznatih i slavnih ljudi. Potencijalne laureate nominira Komisija za nominacije, koju čine ugledne osobe iz javnog života. Nakon procesa izbora po jedna živuća i umrla osoba s najviše dobivenih glasova postaje laureat i dobitnik svoje zvijezde u Hrvatskoj ulici slavnih.
Razmišljam o njima – slavni ljudi i obični, svakodnevni ljudi. Svi na putovanju. Na svom životnom putovanju nismo sami, putujemo s drugim ljudima. Učimo od drugih ljudi. Učimo kakav treba biti, ali i kakav ne treba biti. Svi tražimo odgovore s početka teksta.
Od čega smo sazdani? Koji je smisao? Što nas čeka na kraju puta? Za mene je istina kako smo sazidani od materije i duha. Pripadamo u isto vrijeme Zemlji i Bogu. Na kraju puta nas čeka Vječnost i susret s onim koji je prije dvije tisuće godina došao na Zemlju i pokazao nam kakav treba biti čovjek na ovoj Zemlji. Pokazao nam je kakav je naš Bog i kakvo treba biti naše putovanje.