Anđelka Korčulanić
Ako nas i sustiže
jesen na riđanu,
pred tobom ne blijedim.
Samonikle proljetnice
u kosi mi cvatu, a srce ̶
košara od zelena pruća
zlatnih plodova puna.
Vrije mošt slatkih misli,
riječi ̶ medarice roje se noću.
Neće nas osiromašiti
ovi bijeli dani u bijegu.
Jezero ne žeđa, iz potoka pije.
Lukovica u dobroj zemlji
i krijes u tamnoj dubini oka ̶
prstima vjetra nedohvatni.
Ne strepi od mog straha.
Ne bojim se puta
niz strminu brijega
do zimskog vrta u dolini.
Srasli smo
bedrima i dlanovima.
Cijelost smo, cijelo kao nebo,
kao more nedjeljivo.
Ne bojim se.